Vjesnik: 16. 08. 2002.
Nema zaštite građana, nema zaštite granica, postoji samo čvrsta, ustrajna zaštita položaja
Odavno smo već svi primijetili da članovi naše vlade nemaju snova ni vizija, pa su im možda i noćne sanje oskudne i blijede, ali zašto se onda ne služe simulacijama? Ako je individualni mozak svakog od nas u stanju redovito nas pripremati na opasnosti koje nam prijete, zašto to naša vlada nije
u stanju ni u snu ni na javi, niti u svojim raspravama, niti u obraćanju puku, niti u prijedlozima niti u odlukama koje donosi?MIRJANA KRIZMANIĆ
Treći program Hrvatskoga radija, u svom uobičajeno iznimno kvalitetnom i promišljenom izboru, obdario nas je d
vije subote za redom (3. i 10. srpnja) prijevodom jednog od znanstvenih radova finskog psihologa Antti Revonsuoa.Revensuo se, među ostalim, bavi istraživanjima svijesti i snova, posebno biološkoga i psihološkog značenja snova, mozgovne aktivnosti koju dijelimo s mnogim životinjama.
Sanjanje je posebno stanje svijesti, koje se sastoji od složenog doživljaja koji može biti manje-više smisleno izmjenjivanje slika, zvukova, mirisa, jednostavnih događaja, sjećanja ili čak do tog trena neviđenih sadržaja.
Zanemarimo li tisućljetne pokušaje ljudi da iz snova izvuku poruke, predviđanja ili proročanstva svoje bliže ili dalje budućnosti, pa i teorijska tumačenja koja snove smatraju prozorima u sadržaje naše podsvijesti, moramo se barem povremeno upitati čemu služe naše noćne more i teški snovi koje katkada sanjamo.
Antti Revonsuo nudi nam novu teoriju, čiji se jedan dio odnosi na tumačenje funkcije snova. Prema njegovoj teoriji, snovi nas, među ostalim, pripremaju za suočavanje s opasnostima, simulirajući prijeteće ili opasne događaje i naše reakcije na ta događanja.
Njegova je hipoteza već potvrđena u mnogim ispitivanjima snova djece i odraslih, kao i zdravih i traumatiziranih osoba. Analiza sadržaja tisuća snova pokazala je da u njima, naročito u snovima koji se ponavljaju, prevladavaju negativni i opasni sadržaji, te da su noćne more redovito simulacija neke opasnosti, poput proganjanja, bijega, borbe, napada i sl. Iako su postavke te teorije još u fazi provjere, biološka važnost simulacije mogućih opasnosti zaista privlači svojom jednostavnošću i razumnošću.
Čini se logičnim da je mozak razvijenijih živih bića morao tijekom evolucije pronaći način predviđanja mogućih opasnosti, kako bi se predviđajući što bi se moglo dogoditi, bavio i pronalaženjem mogućih prikladnih reakcija: od bijega do borbe, od primjene lukavstva i mudrosti do korištenja diplomacije.
Sudeći prema podacima istraživanja koja je Revonsuo sa svojim suradnicima dosad prikupio, mozak mnogih živih bića, posebice čovjeka, već je odavno dosegao razinu na kojoj nam svake noći prikaže neke mogućnosti i suoči nas s našim strahovima osjećajima i mislima.
Bez obzira na to prihvaćamo li tumačenja tog istraživača ili ćemo i nadalje svoje snove tumačiti s pomoću sanjarica, činjenica je da su ljudi izmislili i postupke za dnevnu, mimo ove noćne, mogućnost simulacije onog što bi nam se moglo dogoditi, kao i reakcija koje bi uz različite događaje bile prikladne.
Danas se kompjutorske simulacije rade gotovo u svim područjima ljudske djelatnosti, od arhitekture i gospodarstva, do različitih psihičkih procesa poput učenja i pamćenja. U mnogim se strukama najrazličitije odluke najprije provjeravaju s pomoću simulacija, koje mogu jasno prikazati moguće posljedice svake od predloženih odluka.
Tako je u mnogim strukama, ali nikako nije u našoj vladi, koja je, doduše, zadivljujuće »informatički opremljena«, ali nam se redovito samo prikazuje kako zaneseno gleda u računalske zaslone.
Odavno smo već svi primijetili da članovi naše vlade nemaju snova ni vizija, pa su im možda i noćne sanje oskudne i blijede, ali zašto se onda ne služe simulacijama? Ako je individualni mozak svakog od nas u stanju redovito nas pripremati na opasnosti koje nam prijete, zašto to naša vlada nije u stanju ni u snu ni na javi, niti u svojim raspravama, niti u obraćanju puku, niti u prijedlozima niti u odlukama koje donosi?
Nema mnogo smisla podsjećati se brojnih brzopletih i nepromišljenih odluka, čije je posljedice trebalo prije njihova provođenja u djelo barem pobrojiti na temelju neke simulacije, ako to već nije bilo moguće zdravorazumskim razmišljanjem. Ali ima smisla pitati se, danas kad već mnogi sanjanju nove opasnosti, zašto se to barem sada ne čini, kad su računala na svačijem stolu, a stručnjaci koji ih mogu programirati gotovo svakodnevno diplomiraju na našim fakultetima.
Evo, samo nekoliko primjera noćnih mora i snova koji nas, građane, pripremaju na ono što nam prijeti osobno, ali i kao društvu i državi.
Kažu nam da poskupljenja energenata neće djelovati na naš život, a najjednostavnija »noćna« simulacija pokazuje nam da će mnogi to jedva preživjeti, a da će se oni koji prežive morati mnogo toga odreći. Na svim nam granicama susjedi nastoje nešto oteti, prisvojiti, iskoristiti.
U Piranskom zaljevu, čak pod zaštitom vlastite policije,
love našu ribu, na Dunavu nam ne daju na našu zemlju, a premijer, nepripremljen kao i uvijek dosad, hrli helikopterom u pratnji predsjednika Sabora moliti za takvo ponašanje ispriku.Dakako, isprike nije dobio, ali svaka bi mu valjana simulacija bila pokazala da je i neće dobiti.
U Dvoru na Uni slavi se dan kad su poubijani Hrvati, a državna se himna ne svira. Pitam se što sanjaju roditelji čiji su sinovi pali u obrani avnojevskih granica hrvatske države.
Nema zaštite građana, nema zaštite granica, postoji samo čvrsta, ustrajna zaštita položaja.
Treba se nadati da će se građanima, ako ne na javi onda bar u snu ukazati put do rješenja: izlazak na izbore.
Autorica je sveučilišna profesorica psihologije u mirovini.