Nakon što su američke agencije prenijele vijest koja govori da su sva prekomorska veleposlanstva SAD-a dobila naputak da ponude svim europskim zemljama zaključivanje bilateralnih sporazuma o neizručivanju američkih građana Međunarodnome kaznenom sudu, za komentar američkih pokušaja zamolili smo Ivu Josipovića, profesora međunarodnoga kaznenog prava i člana hrvatskog izaslanstva koje je bilo nazočno Rimskoj konferenciji.

Očito, riječ je o nastavku borbe protiv Međunarodnoga kaznenog suda, započetoj još prije Rimske konferencije, te neuspješno nastavljenoj na samoj Konferenciji. Pojednostavnjeno, SAD službeno polazi od stajališta kako oni, kao jedina velesila, sudjeluju u mnogim mirovnim i sličnim operacijama te da ne mogu dopustiti da čineći "uslugu" drugima, pa i cijelom svijetu, dođu u poziciju da ih se navodno mogućom političkom zloporabom MKS-a šikanira. Međutim, bar dio političke scene u SAD-u, primjerice senator Helms, javno iznosi stajališta prema kojima SAD, kao premoćna velesila, naprosto ne dopušta da itko, pa ni međunarodna zajednica, ima jurisdikciju nad američkim vojnicima i političarima.

Najizravniji udar na MKS jest donošenje posebnog zakona — American Servicemembers Protection Act (ASPA), kojim se, među ostalim, autorizira i primjena oružane sile radi oslobađanja Amerikanaca ili državljana njima savezničkih država, za slučaj da ih se zatoči radi suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom. Ta se odredba, pomalo šaljivo, naziva Hague invasion clause. Osim toga, zakon izričito zabranjuje suradnju s MKS-om, te brojne restrikcije u vojnoj i sigurnosnoj suradnji s državama koje surađuju s MKS-om.

Nadalje, nastavak borbe bio je i poluuspješno oponiranje nastavka mirovne misije u Bosni i Hercegovini, te kompromisna i pragmatična, ali ne i principijelna Rezolucija 1422 kojom je ograničena privremeno i dijelom ograničena nadležnost MKS-a u odnosu na pripadnike mirovnih misija. Ugovori koje trenutačno nudi SAD i kojima se nastoji dogovorno opstruirati Statut MKS-a, nastoje se potpisati sa što većim brojem država i izazivaju veliku medijsku promociju. Ali, zapravo, do sada nisu dali veći rezultat. Ugovor je potpisao Izrael, koji je ionako službeno izjavio kako ne namjerava ratificirati Statut te Rumunjska koja je potpisala konvenciju, ali nije ratificirala Statut. Očito, bit će pritiska na manje države koje na ovaj ili onaj način ovise o američkoj vojnoj ili političkoj podršci da potpišu ugovor.

U svojim nastojanjima za potpisivanje tih bilateralnih ugovora o neizručivanju Amerikanaca MKS-u, SAD se poziva na Rimski statut, kao što je to izjavio podtajnik za međunarodne sigurnosne poslove John Bolton u Bukureštu, a koji je kazao da su sporazumi te vrste "u potpunom skladu s Rimskim statutom". Ima li ta izjava zaista uporište u Statutu, kao što to tvrdi Bolton?

Takvo je tumačenje izvan duha i svrhe Statuta. Istina je da cijeli Statut, inače vrlo oprezan i kompromisan, vodi računa o mogućim drugim međunarodnim obvezama država članica. Posebno, članak 90. opisuje slučajeve kada postoje konkurentni zahtjevi i država članica i država nečlanica Statuta. Međutim, svi ti slučajevi govore o onim situacijama u kojima treća država postavlja konkurentni zahtjev za predajom okrivljenika radi suđenja počinitelju. U svemu tome odredbe članka 90. jasno daju prednost onim rješenjima koja će izbjeći situaciju u kojoj bi okrivljenik izbjegao odgovornost.

Što, prema Vašemu mišljenju, u okvirima međunarodnog prava znači ovaj američki pokušaj i kakav bi prema njemu trebao biti stav Hrvatske?

Što se Hrvatske tiče, bio bih i kao pravnik i kao građanin ove zemlje vrlo žalostan kada bi ona prihvatila bilo kakav ugovor kojim bi se opstruirao Međunarodni kazneni sud.

Tužitelj MKS-a ima slabiju poziciju u odnosu na tužitelja Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju. To logično proizlazi iz načela komplementarnosti koje omogućava državama da najprije same pokušaju kazniti počinitelje zločina. Započinjanje postupka je komplicirana procedura u kojoj tužitelj svoje ovlasti koristi sa znatnim kontrolnim i korektivnim mehanizmima. I u samom postupku tužitelj i sud znatno više respektiraju interese država nego pred sadašnjim ad hoc sudovima, ali, u konačnici, ipak cijeli postupak, ma koliko bio kompliciran, vodi najvažnijem cilju: kažnjavanju počinitelja ratnih zločina.

Tina DISOPRA