Vjesnik: 17. 08. 2002.

Sindrom amebe na hrvatski način

Hrvatskim je strankama dioba obično put u (siguran?) politički zaborav / Nije sigurno hoće li birači prepoznati eventualne dobre namjere nezadovoljnika, ali će sigurno shvatiti da su nekad velike stranke, ma što njihovi čelnici govorili, postale oslabljene političke snage

DADA ZEČIĆ

Hrvatskom političkom scenom vlada sindrom amebe. Od jedne stranke vrlo brzo nastane nekoliko novih. No dok je amebama dioba način razmnožavanja i produljenja vrste, hrvatskim je strankama obično put u (siguran?) politički zaborav. Treba se samo prisjetiti rascjepa HSP-a, čija je stranačka oporba osnovala HSP 1861, koji je gotovo nestao kao jača politička snaga.

U posljednjih nekoliko mjeseci dvije su se »velike« stranke, jedna drugi, a druga treći put u svojoj povijesti, susrele s diobom. Prvoj, HSLS-u, odlazak nezadovoljnih nezavisnih liberala nije prva dioba. Prva se dogodila 1997. godine, kad su stranku napustili pokojni Vlado Gotovac, Zlatko Kramarić i Božo Kovačević, okupivši istomišljenike u Liberalnu stranku. Koja, budimo iskreni, ne bi imala predstavnika u parlamentu da se 1999. nije dogodila koalicija četvorke - HSS-a, HNS-a, IDS-a i LS-a. Četvorka je kasnije postala šestorka, ostalo je povijest.

HDZ-u se ovih dana događa treća dioba: prva je bila odlazak Stjepana Mesića i Josipa Manolića u proljeće 1994. godine, a druga odlazak Mate Granića i Vesne Škare Ožbolt te osnivanje DC-a 2000. godine. Koji također ne bi ušao u parlament da se dioba nije dogodila nakon izbora, pa su DC-ovci izabrani s liste HDZ-a zadržali saborske mandate. I Manolićev HND ima predstavnika u parlamentu iz istog razloga kao i DC - Zlatko Canjuga nije vratio mandat HDZ-u kad je sam samcat napustio stranku i prešao u HND.

Ivić Pašalić, nekad visoki dužnosnik HDZ-a, izbačen je iz stranke. Sve su najave da će na jesen, kao i nezavisni liberali, osnovati stranku. Spekulira se da bi HDZ, najjača oporbena stranka u Saboru, mogla izgubiti i do deset zastupnika koji su spremni slijediti Pašalića na putu u nove političke vode.

Novonastale stranke ipak traže zaštitu i sigurnost jačih stranaka. Tako DC, LS, nezavisni liberali, a prema svemu sudeći i članovi buduće Pašalićeve stranke priželjkuju jake političke koalicijske blokove koji će im osigurati dug život na političkoj sceni. Unatoč svim idejama koje su ih nagnale da napuste veliku stranku (a u većini je slučajeva riječ o čistom očuvanju fotelja i borbi za vlast), svjesni su da je birače teško pridobiti.

Mate Granić dugo zagovara stvaranje desnog političkog bloka koji bi ujedinio desni centar i jednog dana otjerao HDZ u zaborav. Isto, sigurno je, priželjkuje i Ivić Pašalić u nekom sličnom obliku.

Gotovo je istovjetna situacija s liberalima. Hrvatska trenutno ima četiri liberalne opcije - HSLS, LS, nezavisne liberale i dubrovačke liberale. Što je sigurno previše, pa su sve glasnije najave da bi se liberali (svi osim HSLS-a) mogli ujediniti ne bi li, kao i razmrvljene snage na desnoj strani, maknule HSLS sa scene.

Sindrom amebe nije se dogodio, barem zasad, SDP-u i HSS-u, strankama kojima se zamjera i partitokracija i čvrsta ruka stranačkog vođe. SDP u Statutu ima odredbu prema kojoj se unutar stranke može osnovati frakcija, no programski ne može biti u koliziji s programom stranke. Unatoč svim najavama koje se u kuloarima mogu čuti godinama, Račanova oporba unutar SDP-a nema snage osnovati frakciju.

HSS je stranka kojom Zlatko Tomčić neosporno vlada čvrstom rukom. I mala odskakanja od proklamirane politike oštro se kažnjavaju, bez milosti. Tako u toj stranci, zasad, nema naznaka diobe, čak ni prikrivene.

Razlozi dioba u strankama već su klišeizirani. Osim spomenutih izraženih želja za očuvanjem fotelja (jasno, kad je riječ o odmetnicima koji imaju sreću biti na vlasti), nezadovoljnici obično stranačkom vođi zamjeraju čvrstu ruku i nedostatak unutarstranačke demokracije.

Ivi Sanaderu zamjeraju i odmetanje od politike pokojnog predsjednika Franje Tuđmana (koji je HDZ vodio čvrstom rukom), ali i nedvojbenu stranačku stegu. Draženu Budiši nezavisni liberali također zamjeraju stranačku stegu (što je kod HSLS-a nešto novo jer je ta stranka njegovala individualnost), i - vezano samo uz trenutnu političku situaciju - namjerno opstruiranje vladajuće koalicije.

Međutim, svi razlozi zbog kojih hrvatskom političkom scenom vlada sindrom amebe mogu se svesti samo na jedan: želja za vlašću. Jer ni u jednoj stranci ne može biti više od jedne jake osobe, koja je šef. Ostali mogu biti utjecajni, uvažavani, ali njihova riječ nije zadnja. I zato nam se događa sindrom amebe.

Nije sigurno hoće li birači prepoznati eventualne dobre namjere nezadovoljnika, ali će sigurno shvatiti da su nekad velike stranke, ma što njihovi čelnici govorili, postale oslabljene političke snage. I to će primjereno vrednovati na izborima.