Vjesnik: 17. 08. 2002.
Kada se razmišlja o poželjnoj budućnosti ne smije se suviše podići letvica nacionalnih aspiracija
Gledajući u povijesnoj perspektivi, mi smo, čini se, putovali od potpunog identiteta idealnog modela i stvarnosti preko teorije o projektu i realizaciji i sada smo općenito gledajući došli do toga da se bilo kakvom političkom programu poriče bilo kakva veza s realnošću / Sa stajališta postmoderne, detuđmanizacija je u smislu dekonstrukcije vladajućeg diskursa već provedena i ona je kulminirala u siječanjskim izborima 2000. godine. Dovoljno se pr
itom podsjetiti višegodišnjeg pisanja Ferala i drugih opozicijskih tiskovina pa da se shvati kako je tu doista bila riječ o dekonstrukciji vladajućeg diskursaJOSIP ŽUPANOV
Slavan raskid između »zamišljenog reda« radničkog samoupravljanja i »ostvarenog reda« nastao je znatno prije, u drugoj polovici 1961. i na početku 1962. kada je ovaj autor započeo empirijsko istraživanje distribucije moći u poduzeću (prvi dio ovoga teksta objavljen je u jučerašnjem broju).
Uspoređujući stvarnu distribuciju s poželjnom (institucionalno propisanom) distribucijom utvrdio sam da među njima nema nikakve korelacije: struktura moći u poduzeću bila je oligarhijskog tipa, što znači da je najuža skupina ljudi (danas se to naziva menadžment) imala najveću moć, a najbrojnija skupina,
radnici, imala najmanje moći, što je tipično za sve hijerarhijske organizacije.Ali kad je bila riječ o poželjnoj distribuciji moći tada je dobivena sasvim drukčija struktura: najmanja skupina trebala je imati najmanje moći, a najbrojnija skupina najviše moći.
Grafički prikazano te su dvije krivulje išle u križ, što znači da među njima nije bilo nikakve veze.
Kako je stvar dalje tekla, odnosno kako sam se proveo (a mogao sam se provesti i znatno gore) o tome sam pisao na drugom mjestu pa se nadam da je to mnogim čitateljima poznato.
Međutim, nastao je problem: kako pomiriti model i stvarnost? I dakako, nađeno je rješenje: samoupravni model još nije stvarnost, ali je projekt koji će se postupno ostvarivati tako što će se stvarnost polako mijenjati u smjeru modela.
To što trenutačno postoji raskorak između projekta i njegove realizacije ne treba nikoga zabrinuti - to je normalna stvar.
Važno je da se projekt polako i postupno realizira.
Koliko je meni poznato, tim se problemom bavio slovenski sociolog Vladimir Arzenšek.
On je proučavao, istom metodom, strukturu moći u različitim vremenskim razdobljima. Posebno ga je zanimalo hoće li se distribucija moći pomicati u smislu »projekta« osobito u sedamdesetim i početkom osamdesetih godina kada je snažno reafirmiran i nadograđen model »udruženog rada«.
Međutim, u njegovim istraživanjima nisu zapaženi nikakvi pomaci u smislu »projekta«. A onda je došlo do poznatih događaja koji su cijelu tu priču o projektu i njegovoj realizaciji učinili irelevantnom.
Gledajući u povijesnoj perspektivi, mi smo, čini se, putovali od potpuna identiteta idealnog modela i stvarnosti preko teorije o projektu i realizaciji i sada smo općenito gledajući došli do toga da se bilo kakvom političkom programu poriče bilo kakva veza s realnošću.
Na Zapadu postmodernistički teoretičari kao da ponovno uspostavljaju identitet između diskursa i stvarnosti: prema nekima od njih diskurs je jedina društvena realnost - izvan diskursa nema nikakve druge »objektivne realnosti«. Stoga se i društveni konflik
ti svode na »dekonstrukciju« vladajućeg diskursa.Takvo svođenje realnosti na diskurs je jedan britanski socijalni psiholog nazvao suludim. Ali da u dekonstrukciji diskursa ima nešto važno, u to ne sumnjam.
Spomenuo bih ovdje jednu, u nekim krugovima omiljenu sintagmu, a to je »detuđmanizacija« koju bi navodno tek trebalo provesti.
Međutim, sa stajališta postmoderne, detuđmanizacija je u smislu dekonstrukcije vladajućeg diskursa već provedena i ona je kulminirala u siječanjskim izborima 2000. godine.
Dovoljno se pri tome podsjetiti višegodišnjeg pisanja Ferala i drugih opozicijskih tiskovina pa da se shvati kako je tu doista bila riječ o dekonstrukciji vladajućeg diskursa.
Ako se potpuno prekine svaka veza između političkog diskursa i društvene realnosti, kako onda demokratski sustav uopće može funkcionirati?
U tom slučaju očekivali bismo da će demokratska vladavina biti zamijenjena nekom totalitarnom vladavinom. Međutim, demokracija u zapadnim zemljama ipak funkcionira. U čemu je stvar?
Kada sam po povratku sa studijskog boravka u Americi započeo empirijska istraživanja strukture moći u poduzećima, primijenio sam istu metodu kojom su se služili i Amerikanci u relativno malobrojnim istraživanjima distribucije moći u američkim privatnim poduzećima i u sindikalnim organizacijama.
Ovdje ću pokazati sličnosti i razlike u Americi i Hrvatskoj (i cijeloj SFRJ, jer sam neka istraživanja proveo i u drugim republikama).
Stvarna struktura moći u našim poduzećima bila je vrlo slična stvarnoj strukturi u američkim poduzećima: u oba je slučaja bila riječ o oligarhijskoj strukturi.
Međutim, »poželjna« struktura moći se bitno razlikovala.
Dok je u našim poduzećima poželjna struktura moći bila demokratska (ili barem poligarhijska) u američkim poduzećima i poželjna struktura moći bila je istog tipa kao i stvarna - oligarhijska. Ali uz jedan ispravak: dok je dominantna moć menadžmenta prihvaćena, ispitanici su smatrali da bi se moć radnika ipak trebala povećati barem za jedan stupanj na mjernoj skali.
To je bila važna razlika između nas i Amerikanaca. Dok je poželjna i stvarna distribucija moći bila ukrižena, to je značilo da je institucionalni položaj menadžmenta uvijek bio nesiguran i mogao je svakog trenutka biti delegitimiran.
Međutim, temeljna podudarnost između stvarne i poželjne distribucije moći u američkim poduzećima davala je potpunu sigurnost američkom menadžmentu.
To je bitno utjecalo na ponašanje menadžmenta u svakodnevnom poslovanju. Budući da je američki menadžment bio institucionalno siguran, nije lako popuštao zahtjevima sindikata za povećanje plaća ili poboljšanje radnih uvjeta - osim ako na to nije bio prisiljen zbog situacije na tržištu rada.
Drukčije se ponašao menadžment u Hrvatskoj (odnosno SFRJ). Kad bi izbio radnički štrajk (a štrajkovi su u to doba bili nelegalni i neformalni), menadžment bi odmah prihvatio radničke zahtjeve, kako bi izbjegao svoju otvorenu delegitimaciju i preduhitrio intervenciju političke elite, odnosno da politička elita »zaštitom radnika« ne ubere političke bodove na račun ekonomske e
lite koja je ionako bila »mlađi partner«.Prema tome ta osnovna podudarnost između zamišljenoga i ostvarenog reda bila je jedan od temelja stabilnosti u američkom društvu. To, dakako, vrijedi i za politički sustav.
Premda nema potpunog sklada između političkog diskursa (stranačkih programa) i stvarnog političkog života, postoji ipak neko minimalno suglasje između predizbornih obećanja i njihova makar i njihova nepotpuna ostvarenja.
Samo tako se može objasniti da demokracija koja je prema Churchillovim riječi
ma »najgori sustav vladavine ali nema boljeg« ipak funkcionira.Trebalo bi mnogo više prostora da se taj »paradoks« bliže objasni. Ograničit ću se stoga samo na jednu napomenu: kada se na razini političkog diskursa razmišlja o poželjnoj budućnosti (»vizija«) ne smije se suviše podići letvica nacionalnih aspiracija koju društvo u sadašnjem trenutku ne može preskočiti.
Pogotovo ne u Hrvatskoj. Jer, za nas će letvicu ionako podići eurokracija i NATO.
Autor je sveučilišni profesor u mirovini, redoviti je član
HAZU