ZAGREB, 16. kolovoza - Koliko država pomaže obitelji treba, prije svega, gledati prema tome koliko pomaže pojedincu (članu obitelji) kojem je u određenoj situaciji potrebna pomoć. Sve to, naravno, ponajviše ovisi o tome koji se dio proračunskog kolača može izdvojiti za provedbu socijalnih mjera. Iako država za razne socijalne transfere prema građanima posljednjih nekoliko godina izdvaja oko 26 posto državnog proračuna, sa stajališta pojedinca koji, na primjer, prima 166 kuna mjesečnog doplatka za jedno dijete, to nije dovoljno.

S te strane, poruka nadbiskupa Josipa Bozanića vlasti s misnog slavlja u povodu Velike Gospe - da država nedovoljno skrbi o obitelji i umjesto pomoći daje milostinju - ima osnove. Izjava dodatno dobiva na značenju ako se vidici prošire: Hrvatska, naime, ima slabo organiziranu savjetodavnu službu koja bi se bavila obiteljima što prolaze kroz krize, ima premalo smještajnih kapaciteta za članove obitelji koji moraju pobjeći od nasilja.

Osim nedostatka novca da se sve to riješi, velik je problem i činjenica da građani najčešće ne znaju za prava koja bi u određenim situacijama mogli ostvariti, jer ih socijalna skrb i državna tijela nedovoljno promoviraju.

No, ako je suditi prema Nacrtu razvoja socijalne politike i naznakama o promjenama u sustavu koje stižu iz Ministarstva rada i socijalne skrbi, i vlast prepoznaje te nedostatke i sprema promjene. Tako se, među ostalim, govori o izdvajanju sustava isplate socijalnih pomoći iz centara za socijalnu skrb, čime bi se stručnjaci u centrima konačno riješili čiste papirologije i veći dio vremena mogli posvetiti savjetodavnom radu i otvaranju prema građanima koji trebaju i drugu vrstu pomoći.

Odnedavno je, osim toga, u nekoliko domova umirovljenika otvoreno nekoliko pilot-odjela za dnevni smještaj starijih osoba, što će se i dalje razvijati. Te su odjele, doznajemo na terenu, pozitivno ocijenili ljudi koji su na taj način riješili brigu o starijima u tijeku radnoga vremena, pa treba očekivati da će otvaranje novih dnevnih boravaka pomoći da se premosti i taj dio obiteljskih problema.

Kako je država odnedavno brigu o građanima djelomično preselila na leđa lokalne zajednice, raduje činjenica da su neke županije, a posebno gradovi, uspjeli odgovoriti na taj izazov. Među ostalim, Ured za rad, socijalnu politiku i zdravstvo zagrebačkog Poglavarstva je, pri dodjeli gradskog novca udrugama građana, prednost počeo davati volonterskim udrugama koje izravno pomažu građanima - posebno onima koje starijim osobama voze obroke u kuću ili pružaju pomoć i njegu u kući.

Zbirka prava koja mogu ostvariti ugrožene obitelji kaže sljedeće: socijalnu pomoć može ostvariti obitelji čiji prihodi po članu ne prelaze visinu osnovice - za odraslog člana obitelji osnovica u ovoj godini iznosi 320 kuna, dok će za dijete, ovisno o dobi, obitelj dobiti 320, 360 ili 400 kuna. Ako obitelj ostvaruje prihode manje od te osnovice, ima pravo na razliku do tog iznosa. No, uzmimo da četveročlana obitelj (dvoje odraslih i dvoje djece) prema toj osnovi može ostvariti 1400 kuna. Socijalna pomoć ne isključuje pravo na doplatak za djecu, pa i po toj osnovi obitelj ima pravo na određeni iznos.

Pravo na doplatak ostvaruje se u sklopu dvaju cenzusa prihoda u odnosu na proračunsku osnovicu. Riječ je o iznosu koji vlada utvrđuje jednom godišnje, a za 2002. godinu iznosi 3326 kuna. Pravo na doplatak imaju one obitelji čiji prihodi po članu kućanstva ne prelaze 40 posto od osnovice, odnosno 1330,40 kuna. Obitelji u kojima prihod po članu ne prelazi 20 posto od osnovice (665,20 kuna) imaju pravo na doplatak u visini devet posto osnovice, odnosno 299,34 kune za svako dijete.

Činjenica je da manje od 2000 kuna mjesečno jedva pokriva režije i osnovne prehrambene potrebe četiriju članova obitelji (potrošačka je košarica u srpnju iznosila nešto više od 5000 kuna!), pa se doista može govoriti o milostinji, što je govoreći o državnoj pomoći obiteljima sugerirao nadbiskup Bozanić. No, jednako tako, u sadašnjoj je gospodarskoj situaciji pitanje može li država osigurati više od toga.