Pedeset dvogodišnji Nevzat Halili, bivši predsjednik albanske parlamentarne Partije demokratskog prosperiteta (PDP), najnovije je ime balkanskog političara koje je osvanulo na tzv. crnoj listi nepoželjnih osoba koju je sastavio američki predsjednik George Bush. Makedonski premijer Ljupčo Georgijevski ovih je dana obznanio da je iz samog vrha međunarodnih političko-obavještajnih centara dobio informaciju da je u Makedoniji osnovana nova albanska paravojska pod nazivom “Ilirida” koja ima teritorijalne pretenzije prema dijelu makedonske države. Ova delikatna informacija plasirana je u javnost usred uzavrele atmosfere predizborne kampanje u Makedoniji i zasigurno će još jače potpaliti balkansku političku vatru koju, očito, ni jake diplomatske sile svijeta koje su ovdje koncentrirane ne mogu lako ugasiti. Ako se tome pridoda i činjenica da je prije nekoliko dana u Tetovu rafalom iz automatske puške ubijen čovjek iz osobnog osiguranja Ali Ahmetija, predsjednika novoosnovane albanske Demokratske unije za integraciju (DUI), a koja okuplja raspuštene pripadnike albanske Oslobodilačke nacionalne armije, nije teško pretpostaviti u kakvoj će se napetosti odvijati izbori u Makedoniji najavljeni za 15. rujna.

Bushova “crna lista”, o kojoj se u hrvatskoj javnosti gotovo ništa ne zna, puni se imenima “nepoželjnih” onom brzinom kojom se u žarišnim točkama svijeta stvaraju novi ili obnavljaju stari problemi, odnosno potiče terorizam ili akcije koje otvoreno krše međunarodne pravne i političke principe. Tako je “crna lista” američkog Predsjednika prošli mjesec proširena s imenima trojice albanskih političkih ekstremista: Nevzat Halili iz Makedonije, Adili Gafur, makedonski Albanac s prebivalištem u Švicarskoj, i Kastriot Haxhirexha (Makedonija).

Predsjednik SAD-a, među ostalim, na temelju Ustava i američkih zakona, može donijeti određene izvršne odluke (Executive Orders) kojima se pojedinci, tvrtke ili organizacije iz cijeloga svijeta stavljaju na tzv. crnu listu američke administracije. Riječ je o osobama ili organizacijama koje svojim djelovanjem potpomažu terorizam ili na druge načine ugrožavaju međunarodnu stabilnost i sigurnost. Takve se osobe, na temelju Executive Order (EO) na području SAD-a imaju uhititi, a tvrtkama se blokira vlasništvo, financije, zabranjuje daljnji rad i podvrgava ih se sankcijama. Na “crnoj listi” koja je nastala odlukom — Executive Order — još 26. lipnja 2001. (EO 13219), George Bush je objavio popis osoba s područja SR Jugoslavije i Makedonije koje su sa stajališta albanskog ekstremizma opasne za međunarodni mir i sigurnost. Na toj su se listi našli Ademi Xhevat (Tetovo), Ahmed Ali (Kičevo), Bexheti Nuri (Tetovo), Dalipi Tahir (Preševo), Elshani Gafur (Suva Reka), Gashi Sabit (Suva Reka), Habibi Skender (Ljubište), Haradinaj Daut (Goldane), Hasani Xhavit (Tanišec), Lladrovici Ramiz, Lushtaku Sami (Srbica), Musliu Jonusz (Končulj), Musliu Shefqet, Mustafa Rrustem (Podujevo), Ostremi Gezim (Debar), Selimi Rexhep (Iglarevo), Shaqiri Hisni (Otlja), Shaqiri Shaqir, Suma Emrush (Dimče), Syla Azem, Veliu Fazli (Kerčove), Xhemajli Emrush (Uroševac) i Xhemajli Muhamet (Muhovac). Na istome je popisu i pet organizacija čije se djelovanje smatra terorističkima: Oslobodilačka armija Preševa, Nacionalna oslobodilačka armija, Nacionalni pokret za oslobođenje Kosova, Političko vijeće Preševa i Narodni pokret Kosova. Nedavno je taj popis proširen pa su mu 3. srpnja ove godine pridodana još spomenuta trojica makedonskih Albanaca, kao i dvadesetak pojedinaca i organizacija talibanskoga terorizma.

Prije Georgea Busha i njegov je prethodnik Bill Clinton proglasio jedan Executive Order koji se odnosio na područje bivše Jugoslavije, bez Slovenije i Hrvatske. Clinton je 17. siječnja 2001. potpisao “EO 13192”, kojim je zapovjedio da se svim pojedincima i tvrtkama iz područja SR Jugoslavije, BiH i Makedonije koje posluju u SAD-u ili sa SAD-om, blokira imovina i financije ako se utvrdi da one izravno ili neizravno financijski potpomažu terorističke organizacije ili teroriste pojedince. U svojoj se odluci tada Bill Clinton nadovezao i pozvao na prijašnji “EO 13088” iz lipnja 1998. u kojem su vlade i politike SR Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, proglašene izravnim krivcima za nestabilnost i nesigurnost u cijeloj regiji jugoistočne Europe te je protiv tih zemalja zatražena striktna provedba ekonomskih sankcija uz istodobnu organiziranu humanitarnu pomoć Kosovu. Kao aktualni predsjednik s istim ustavnim ovlastima, George Bush je nastavio s takvim odlukama obuhvativši, osim balkanskih sumnjivaca koji su se odmetnuli od međunarodnog poretka, i brojna imena islamskih terorista, međunarodnih kriminalaca, trgovaca drogom, ljudima i oružjem. Zanimljivo je da se na jednom od najnovijih popisa terorističkih organizacija čije djelovanje “odmah treba ukinuti”, nalazi i izvjesni “Al-Haramain Islamic Foundation” s podružnicama — u Bosni i Hercegovini i Somaliji!

Jedno od najstarijih imena na američkoj “crnoj listi” je, dakako, Radovan Karadžić kojega već nekoliko godina traže međunarodne vojne i policijske snage po BiH planinama. Zanimljivo je da, primjerice, hrvatski general Ante Gotovina, za kojim je također raspisana međunarodna tjeralica radi haaške optužnice, nije na popisu Executive Ordera američkog Predsjednika, a ne spominje se ni Hrvatska kao država. Naime, Republika Hrvatska je u službenoj percepciji američke politike zemlja koja je odlučno opredijeljena za vladavinu prava i poštovanje međunarodnih pravnih normi, a kao članica Antiterorističke koalicije spada u krug zemalja koje su pod svojevrsnom zaštitom američkih snaga, ali i od kojih se očekuje izvršenje obveza u borbi protiv terorizma te u davanju jamstava mira i stabilnosti u ovom dijelu Europe. Zato je “slučaj Gotovina” prepušten odnosima Hrvatske i Haaga u uvjerenju da se ta suradnja odvija na predviđenim načelima, dok se Karadžić i njegova družba tretiraju kao osobe koje bi trebale biti u tretmanu BiH i SR Jugoslavije, a one su, kaže američki Executive Order, zemlje koje nisu u stanju jamčiti sigurnost u regiji.

Amerika, očito je, nakon doživljenih terorističkih napada 11. rujna prošle godine, više ni ne demantira i ne relativizira svoj međunarodni status svjetskog policajca. Na globalnoj političkoj sceni, Sjedinjene Američke Države sve više i bez uvijanja ističu kako najveće vojne, materijalne i financijske snage upravo one ulažu u osiguranje međunarodnog mira i sigurnosti pa proporcionalno tome traže i veće povlastice i veća prava. Samo u posljednjih mjesec dana takva se američka politika iskazala u nekoliko znakovitih primjera. Početkom kolovoza, kada se na Općoj skupštini UN-a glasovalo o rezoluciji kojom su osuđene brutalne akcije Izraela protiv Palestinaca, Amerikanci su zajedno s Izraelom glasovali protiv takve rezolucije koju je podržala golema većina članica UN-a. U “sukobu s ostatkom svijeta”, Amerika se našla i nakon svoga otpora ratifikaciji Rimskog statuta kojim se određuju nadležnosti i način funkcioniranja novoutemeljenoga Međunarodnog kaznenog suda. Štoviše, Amerikanci su, kada im nije uspjelo protivljenje statutu toga suda, ponudili državama potpisivanje bilateralnih sporazuma kojima bi se onemogućilo izručenje američkih državljana Međunarodnome kaznenom sudu. Demarši s takvim zahtjevom SAD-a nalaze se pred vodstvima mnogih država zapadne, srednje i istočne Europe koje su suočene s pitanjem da li udovoljiti ili ne američkom zahtjevu po kojemu bi oni trebali biti privilegirani pred Međunarodnim kaznenim sudom zbog činjenice da su najjača i najautentičnija zaštita od međunarodnog terorizma. Upravo ovih dana odigrava se najnovija epizoda koja samo potvrđuje udaljavanje američkih apetita od politike važnih europskih zemalja koje otkazuju podršku najavi Georgea Busha da napadne Irak. Bushu u toj namjeri nije okrenula leđa samo Saudijska Arabija, što bi neki mogli protumačiti kao islamsku empatičnost, nego i jedna Njemačka čiji je kancelar Schröder takvu američku namjeru ocijenio nerazumnom.

Nakon 11. rujna 2001. lista američkih zahtjeva prema zemljama Antiterorističke koalicije, u kojoj je i Hrvatska, poprima razmjere koji, najblaže rečeno, dovode u pitanje poznati princip nemiješanja u unutarnje stvari drugih zemalja. SAD traži pravo presretanja sumnjivih letjelica u zračnim prostorima nacionalnih država, kao i plovila u teritorijalnim vodama svojih saveznica. Zbog takvih akcija prije dva mjeseca, Amerikanci su došli u sukob s nizozemskom vladom koja je američke nenajavljene manevre na svojemu državnom teritoriju ocijenila povredom suvereniteta.

Nakon svršetka ere hladnog rata i rušenja bipolarnog odnosa snaga i moći u svjetskom poretku, gdje su SAD i SSSR bili utezi na toj bipolarnoj vagi, svim demokratskim zemljama se nameće potreba amerikanizacije vlastitih interesa. S jedne strane, nedvojbeno je da u današnjem svijetu nitko u vojnom i materijalnom smislu ne može parirati Amerikancima kao što je jasno da ni jedna ozbiljnija ratna kriza nije riješena bez izravne američke angažiranosti. Dok je Europa sama arbitrirala sukobom u bivšoj Jugoslaviji, umjesto da se rat izbjegne ili umanje njegove posljedice, bilo je sve više mrtvih. Tek kad su Amerikanci preuzeli stvar u svoje ruke, potpisan je daytonski sporazum i prvi put je mir zaživio na stvaran način, a vojni obračun NATO-a sa Srbijom pokazao je da Milošević može činiti što god hoće, ali ne i dokle on hoće. O obračunu s talibanskim režimom i uspostavom nove afganistanske vlade, da i ne govorimo.

No, s druge strane, takva pozicija Amerike kao unipolarne globalne sile, sve više traži amerikanizaciju unutarnje politike zemalja demokratskog svijeta. S tim je suočena i Hrvatska čija je pozicija moći u svjetskim okvirima minorna i koja svoju budućnost i sigurnost vidi u okviru Europske unije i NATO pakta. To, dakako, donosi velike prednosti, ali i traži adekvatnu cijenu. Kako u tom kolopletu želja i stvarnosti odbiti Amerikancima poslušnost? Kako, primjerice, odbiti ponuđeni nam bilateralni sporazum o neizručenju američkih državljana Međunarodnome kaznenom sudu, a ipak ostati u zoni američkih simpatija? Kako najjačemu reći “ne”, a biti i dalje njegov partner? S tim se pitanjem i dvojbom danas suočavaju brojne zemlje, od kojih su mnoge puno razvijenije i moćnije od Hrvatske.

Novi svjetski poredak u stvaranju i te kako je složen, interesno dezintegriran, ali i neizvjestan. Američka superiornost u budućemu svjetskom poretku je neupitna i trenutačno je George Bush osoba broj jedan koja udara ritam borbi protiv terorizma koliko god se njegova definicija te pošasti mnogima u Europi, dakle čak i nekim njegovim saveznicima, ne sviđala. Treba li se onda čuditi činjenici što je jedna mala Hrvatska, u suglasju s američkom percepcijom, odbila značajan poslovni aranžman u brodogradnji s Irancima!? Jer, ako američki Predsjednik u svojoj “crnoj knjizi” marljivo nadzire ne samo teroriste koji razaraju WTC u New Yorku, već i one “naše” balkanske zbog kojih ovaj dio Europe nikako da se domogne trajnog mira i sigurnosti, onda nas, ruku na srce, ima pravo i “podučiti” kako i s kime trebamo poslovati. A ako, pak, mislimo da se u tome kompliciranom svijetu možemo snaći sami, bez saveznika i puno jačih partnera, pa probajmo, tko nam brani. Pravo na izbor nam nitko ne nameće, dakle, imamo pravo biti i — naivni.n