Nastavak suđenja Oreškoviću, Norcu i drugovima u Rijeci pokazao je naličje povijesti koju tek treba utvrditi i šire i dalje od sudačkoga stola. Jer sutkinja Ika Šarić i njezinih četvero sudaca u vijeću utvrdit će tek kaznenu odgovornost za onaj dio hrvatske povijesti koji se zbio tijekom 1991. u Gospiću. No, iskazi svjedoka koji su po službenoj dužnosti, primajući državnu plaću, morali znati što podanici rade u ime politike koju je vodila tadašnja vlast, prokazali su i vlast i podanike.

Sve se znalo - zajednički je nazivnik njihovih izjava. I što je najgore, svi su znali - od predsjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška naniže. Povjesničari će možda jednoga dana napokon reći da su ratne okolnosti bile previše laička isprika za ono što se na tom području stvarno događalo ratne 1991. Suočenje s činjenicama koje iznose svjedoci na riječkom suđenju bolno je i za mnoge neprihvatljivo. Ali, nisu ni sve istine lagodne.

Postavlja se pitanje zašto se s pravim svjedocima, koji iz prve ruke znaju sve o tome što se tamo događalo, čekalo pola godine. Sudska pravila kažu da je predsjednik vijeća taj koji određuje redoslijed svjedočenja i izvođenja drugih materijalnih dokaza. Ili je riječ o taktici suda ili pokušaj da se u mekoj verziji suđenje na početku izvede kao odgovor na silni pritisak koji je pritvaranje optuženika pratio u hrvatskoj javnosti.

Ako je ovo drugo, onda je postupak suda razumljiv. Ako je ono prvo, onda se sud nije poslužio načelom ekonomičnosti postupka koji kaže da je najbolja pravda i za optuženike i za žrtve - brza pravda.