Kad je shvatio da od politike ne treba previše očekivati, a mogućnosti rafiniranog približavanja vladajućim krugovima prilično su se smanjile, Ivica Todorić odlučio je učiniti isto što i njemu sve donedavno mrski stranci - narasti / S Todorićeva stajališta i dalje naravno vrijedi tvrdnja da je bez stranaca bilo bolje, ali bilo je bolje njemu, a ne nama

U biznisu je uvijek bilo tako da dok nesposobni kukaju sposobni rade i otimaju im posao. U Hrvatskoj se, istina, nakratko bila razvila i jedna hibridna podvrsta onih koji su radili kukajući, no ta je politika bila kratka daha, a kukanje se brzo pretvorilo u šutnju.

Nije mi sad namjera raspravljati koliko je dobro ili loše da jedan čovjek nadzire gotovo polovinu maloprodajne mreže u Hrvatskoj. Činjenica je, međutim, da je baš Todorić svojedobno bio najglasniji među onima koji su kukali da se u ovoj državi previše dopušta strancima i da će domaći trgovci, a s njima i domaći proizvođači, vrlo brzo propasti ne učini li država nešto da bi ih zaštitila.

Država nije učinila ništa (jer nije ni trebala), ali Todorić jest. Kad je shvatio da od politike ne treba previše očekivati (a mogućnosti rafiniranog približavanja vladajućim krugovima putem zapošljavanja članova obitelji ili raspoređivanja vlastitih ljudi po ključnim ministarstvima prilično su se smanjile, a i ritam smjena na državnom vrhu dodatno je otežao takvu politiku), odlučio je učiniti isto što i mrski stranci - narasti.

Znamo li da (još isključivo Todorićev) Agrokor uz Luru Luke Rajića kontrolira i znatan dio proizvodnje hrane u državi, priča o zločestim strancima ostaje još samo politikantskom bajkom za lakovjerne birače. Jer točno je - da nije bilo straha od »kapitalističke proždrljivosti« međunarodnih trgovačkih lanaca, potrošači bi u Hrvatskoj još i danas vjerojatno birali između tek nekoliko preskupih domaćih proizvoda na dosadno ujednačenim nizovima polica lokalnih supermarketa. Zato, gledajući s Todorićeva stajališta, i dalje vrijedi tvrdnja da je bez stranaca bilo bolje, ali bilo je bolje njemu, a ne nama.

Skok preko granice u blizu Austriju daje nam jasan odgovor: ne moraju, jer baš su mali dućani oni iz kojih se širi miris od kojega rastu zazubice. Baš tu se prodaju i proizvodi malih domaćih proizvođača. Stara je i priča o tome kako se u pojedinim dijelovima New Yorka, gdje je veća gustoća nastanjenih Hrvata, u (malim) trgovinama mogu pronaći Jamnica (opet Todorić), Vegeta, Kraševe napolitanke ili Franckova kava. Nije naravno riječ o svemogućem američkom standardu (još jedna bajka za lakovjerne), nego o lokalnom trgovcu koji razmišlja tko mu dolazi u dućan i trudi se zadržati kupca. Pa ako netko baš pati za egzotičnom tvari poput Vegete, neka mu i bude, čak i bez zarade, jer kupi li nju, kupit će sigurno i još nešto.

Neće, jer sterilno unificirana ponuda međunarodne hotelske umrežene industrije, koja možda savršeno odgovara potrebama putujućih biznismena, nikome od turista ne može ponuditi ono zbog čega dolaze na hrvatsku obalu: atmosferu opuštene mediteranske egzotike. Još više nego u trgovini, u turizmu su domaći u prednosti pred strancima, a mali pred velikima.