Američko pismo, odaslano na adrese svjetskih metropola u kojima službeni Washington od država svijeta traži da sa Sjedinjenim Državama sklope bilateralni sporazum kojima bi se obvezale na neizručivanje američkih državljana Stalnom kaznenom sudu, stavilo je u vrlo neugodnu situaciju ne samo tradicionalne američke saveznike nego i zemlje koje još uvijek ovise o američkoj financijskoj pomoći, a istovremeno žele ostvariti svoje vanjskopolitičke težnje, među kojima je ulazak u NATO savez. Upravo je u skupini takvih zemalja i Hrvatska, suočena sa "sudbonosnom" dilemom u vezi s pitanjem kome se u ovoj mučnoj situaciji prikloniti; velikoj i snažnoj Americi, jedinoj preostaloj svjetskoj supersili koja svoje interese želi nametati bez obzira na pitanje pravde i morala, ili pak Europskoj uniji koja je, prvi put, jednim, zajedničkim glasom odlučila Americi otkazati do sada tradicionalnu poslušnost.

Službeni Zagreb, za razliku od većine drugih europskih metropola, ima i još jedan dodatni uteg oko vrata; kako pred domaćom i svjetskom zdravomislećom javnosti objasniti pristupanje takvom bilateralnom aranžmanu sa Sjedinjenim Državama i potpisom jamčiti da neće izručivati američke državljane kada istovremeno vlastite građane mora izručivati Haaškom sudu, nadležnom za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Kako argumentirati prihvaćanje natpravnog statusa ljudi koji imaju američku putovnicu u džepu, a istovremeno s vlastitim državljanima postupati potpuno drugačije, odnosno takvom odlukom priznati da "ono što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu". Upravo toga svjesna je velika većina domaćih političara, istodobn revoltirana američkim bahatim potraživanjima temeljenima isključivo na njihovu tumačenju interesa i pravde pa, iako će Hrvatska vjerojatno pričekati odluku službenog Bruxellesa i njihovu preporuku, čini se da se broj simpatizera ovakve ultimativne američke politike drastično smanjuje. Američko pismo treba odbiti, jasno je svim našim sukreatorima vanjske politike, samo je pitanje kako, kada i s kojim argumentima.

No, što Hrvatska gubi, a što dobiva odlukom da se diplomatski zahvali na američkoj ponudi i odbije staviti svoj potpis na ponuđeni dokument? Sjedinjene Države su, doduše, "velikodušno" poručile da ne namjeravaju pokrenuti nikakve sankcije protiv velikih i važnih partnera u NATO-u i Europskoj uniji, ali oni koje Washington ne smatra "velikim i važnim", već "malim i beznačajnim", mogli bi, izgleda, osjetiti bijes Uncle Sama zbog nenadanog odbijanja poslušnosti, iako bi im ostala utješna moralna zadovoljština od koje pak obični građani ne bi mogli "profitirati". Metode su već i te kako poznate; od uskraćivanja financijske i vojne pomoći pa do političkog zahlađivanja odnosa koje mogu rezultirati povlačenjem američke podrške nekoj zemlji. Ako uzmemo za primjer Hrvatsku, ona bi, gledajući taj najcrnji scenarij po kojemu bi Zagreb odbio potpisati sporazum, a to bi, recimo, isprovociralo Sjedinjene Države, naša zemlja mogla biti suočena s rizikom da izgubi američku vojnu pomoć od gotovo 8 milijuna dolara godišnje, da američki biznismeni "naglo" izgube interes za Lijepu našu ili da Sjedinjene Države jednostavno i bez obrazloženja uskrate Hrvatskoj podršku za ulazak u NATO savez.

Kako će se Sjedinjene Države u tom pitanju postaviti, hoće li igrati tvrdo i bez popuštanja, bit će jasno nakon što Europska unija u rujnu donese svoju preporuku, a potom će se slika potpuno iskristalizirati u studenom, na NATO summitu u Pragu kada će biti pozvani novi kandidati za članstvo u Savezu u kojemu upravo Sjedinjene Države vode glavnu riječ. Hoće li i koliku ulogu u odabiru kandidata, bez obzira na njihovu realnu spremnost za pridruživanje ovoj sigurnosnoj asocijaciji, imati podrška istih tih zemalja Stalnom kaznenom sudu, odnosno obveza da se vrhovnoj instanci svjetske pravde izručuju svi oni koji su povrijedili odredbe međunarodnog prava bez obzira na njihovo državljanstvo, Amerikanci će vjerojatno demonstrirati u Pragu, kako bi pokazali da su oni ipak "broj jedan u svijetu".

Zemlje koje nisu "velike i važne" Amerikancima stoga s najvećom mogućom pažnjom i nadanjima prate korake Europske unije. Službeni Bruxelles svjestan je teške situacije u kojoj se nalazi, ali ne namjerava popustiti i iz razloga što je Stalni kazneni sud uvelike čedo europskih država. Očekuje se stoga da će Europska unija dati preporuku o uručivanju "košarice" Amerikancima, spremna na daljnja političko-diplomatska prepucavanja s Uncle Samom. Tada bi i Hrvatska mogla postupiti onako kako Bruxelles nalaže, bez imalo grižnje savjesti jer ionako namjerava dogodine uputiti službenu zahtjev za članstvo u EU-u. Ako bi vanjska politika Hrvatske bila u neskladu s onom Europske unije, onda bi joj i pristup toj integraciji bio uvelike otežan. Odnosno, ako bi se Hrvatska priklonila Americi, a ne odluci Europske unije, na svoju žutu zvjezdicu u europskoj zastavi mogla bi jednostavno zaboraviti bez obzira na to koliko obveza ispunjavala ili koliko gospodarski napredovala. U ovoj diplomatsko-pravnoj sapunici, jasno je, odabir jednog partnera znači i nepovratni gubitak drugoga. Hrvatska će, kao i sve zemlje u regiji, morati odlučiti je li joj važnija američka podrška ili put prema Bruxellesu. No, u svemu tome može biti utjeha to što naša zemlja nije usamljena u svojim dvojbama i razmišljanjima kako se izvući iz ove neugodne situacije; s istim dilemama suočene su sve članice Ujedinjenih naroda na čije su adrese diplomatskom poštom stigla američka "pisamca".

Najveći problem dogodio bi se u slučaju da Europska unija odluči odigrati kukavički i u svojoj preporuci, koje zemlje kandidati s nestrpljenjem očekuju pritisnuti u isto vrijeme pozivima iz Washingtona, kaže samo to da svakoj zemlji pojedinačno prepušta odluku o tome kako će se postaviti prema američkim zahtjevima. U situaciji kada bi znali da Europska unija, sada vanjskopolitičko bratstvo petnaest zemalja, stoji iza njih, "male i nevažne" zemlje mogle bi se osjećati i te kako zaštićene od moguće provale američkog bijesa. No, što ako u svemu tome ostanu prepuštene same sebi i svojim odlukama?

Do sada su svoje povijesno "ne" Sjedinjenim Državama izrekle samo Švicarska i Norveška, koje su američku ponudu glatko i bez ustručavanja odbile. Iako su odbijanja izrečena diplomatskim jezikom, Švicarci nisu dugo čekali kako bi Uncle Samu poručili da nemaju namjeru sklopiti nikakav bilateralni aranžman naročito stoga što se nijedan američki državljanin ne nalazi ni u kakvoj mirovnoj misiji na tlu Švicarske, dok je službeno Oslo poručilo Washingtonu kako se radi o moralnom pitanju koje podrazumijeva odbijanje takve američke ponude.

Tijekom ljetne sezone "kiselih krastavaca" vanjskopolitičke analitičare zgrozila je vijest da je Rumunjska pristala potpisati bilatarelni sporazum sa Sjedinjenim Državama o neizručivanju američkih državljana Stalnom kaznenom sudu, a bezopleta odluka službenog Bukurešta izazvala je zaprepaštenje u Bruxellesu koji je upozorio zemlje kandidate za članstvo u Europskoj uniji da ne donose ishitrene odluke i pričekaju ekspertizu stručnjaka, odnosno odluku "velike petnaestorice" o daljnim koracima koje će Bruxelles poduzeti, suočen s ovim neugodnim pitanjem funkcioniranja budućeg partnerstva s jedinom svjetskom supersilom. Službeni Bruxelles izrazio je žaljenje zbog poteza Rumunjske i opetovano poručio zemljama koje imaju aspiracije prema EU-u da ne srljaju, nego mudro - čekaju, dok u Bukureštu sada vjerojatno čupaju kosu od muke. Odluka Izraela da glatko pristane na američka traženja nije pak bila nikakvo iznenađenje.