Nakon piranskih ribara, u pogranične provokacije na hrvatsko-slovenskoj granici uključio se i notorni Joško Joras, piranski vijećnik s boravištem u Mlinima u hrvatskoj općini Buje. Epizodu sa skidanjem slovenske i vješanjem hrvatske zastave na njegovu kuću, pa onda njegovo provociranje s glasnim puštanjem slovenske himne i vraćanje slovenske zastave, Joras je garnirao isticanjem plave zastave Europske unije. Misli li slovenski pogranični ridikul u Hrvatskoj time zazvati neke plave šljemove EU-a da ga štite u toj slovenskoj enklavi u njegovoj glavi?

U hrvatsko-slovenskim natezanjima oko neriješenih problema, Juras je, baš kao i Zmago Jelinčić s idejama o Sloveniji do Mirne, kao i Džapić s prijedlogom da se isturi Petar Krešimir IV. u Savudrijsku valu, samo popratna pojava. Dogovori se postižu kad se obje strane odreknu ekstrema. Ono što, međutim, usijava hrvatsko-slovensko natezanje oko granica je to što se Slovenija ničega ne odriče dok se Hrvatska još nije odrekla ni onoga što je loše učinila.

Slovenski ribari koji već dolaze na milju od hrvatske obale u tom nesretnom zaljevu su instrumentalizirani dio slovenske vanjske politike.

Da bi položaj neke države bio vjerodostojan a ona ulijevala povjerenje, osnovni je preduvjet da vodi jasnu politiku. U odnosima sa Slovenijom, kad je riječ o granicama, Hrvatska to ne čini. Zato može slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel izjaviti kako »hrvatska strana nije službeno otkazala parafirani sporazum o granici Drnovšek-Račan, te je on za Sloveniju još aktualan«. On bi da vrijedi makar i privremeno.

Premijer Račan je, a to Rupel valjda zna, u petak u Banskim dvorima rekao novinarima kako je taj sporazum »irelevantan« jer ga nisu potpisale dvije vlade niti ratificirali parlamenti. Ako to Rupel zna, a i dalje govori po svome, onda očito ono što je Račan rekao nije bilo dovoljno jasno rečeno. Stoga Račan ili Picula moraju jasno reći da je taj sporazum bio samo nesretna stilska vježba, koja bez potpisa i ratifikacije, ni na koji način ne obvezuje hrvatsko-slovenske odnose.

Vještina uvjerljive diplomacije je da neke stvari odmah presječe kako ne bi slabile položaj države. To se odnosi na nes(p)retan Račanov potez. Paraf je bio gaf. A druge treba otezati dok se situacija ne razbistri. To se odnosi na čudan američki prijedlog o uzajamnom izuzeću od krivične odgovornosti pred novim haaškim sudom. Nikakve američke uvijene prijetnje o otkazivanju vojne pomoći ne mogu biti razlog da se Hrvatska istrči i potpiše nešto zbog čega bi se gorko kajala. Vjerojatno će Amerikanci sami doći pameti.