Nakon predsjednika Mesića, svoje je razloge za odbijanje američkog prijedloga objasnio i ministar vanjskih poslova Tonino Picula, a pridružio mu se i Zdravko Tomac. Račan je bio nešto neodređeniji, vjerojatno da bi kupio malo vremena dok Europska unija ne donese i službeni stav 4. rujna. Ipak, Hrvatska je u prvom valu reakcija Washingtonu rekla svoje NE. George Bush ipak može biti zadovoljan hrvatskom desničarskom oporbom. Ivo Sanader i Anto Đapić složili su se da o svemu ipak treba dobro razmisliti. Jer, Amerika je Amerika.

U donošenju konačne odluke dileme ne smije biti. Sve zemlje Europske unije stavile su svoj potpis na osnivanje tog stalnog međunarodnog suda kojim se započinje u pravom smislu riječi revolucionarni proces utemeljenja međunarodnog prava. Europska unija bila je neugodno iznenađena pristankom Rumunjske na američki sporazum i upozorila je sve zemlje kandidatkinje da ne čine gluposti. Američku ponudu odbila je i Jugoslavija. Ministar vanjskih poslova Svilanović pozvao je SAD i EU neka se prvo dogovore, pa neka se onda obraćaju malim zemljama.

Kolikogod pokušali svima ponuditi razumno objašnjenje, poput onoga da se plaše političke manipulacije na sudu, Amerikanci nikako ne mogu objasniti činjenicu da se zalažu za kazneni progon svih koji su počinili ratne zločine, osim njenih građana. SAD odabirom i nagonom vlastitih interesa igra ulogu svjetskog policajca više nego ikad, što ga čini jako moćnim, ali i podložnim svjetskoj kritici - tko će, primjerice, odgovarati za ubijanje civila u Afganistanu. Bilo je logično da će prvi sporazum biti potpisan s Izraelom, državom koja će ionako ubijanje civila obrazložiti opravdanom borbom protiv terorizma.

Hrvatska, kako je to dobro primijetio ministar vanjskih poslova Picula, za razliku od ostalih zemalja kandidata za EU, ima obvezu više - suradnju s Haaškim sudom. Ne možemo od vlastitih građana tražiti da odlaze u Haag, a u isto vrijeme štititi strane državljane od izručenja, izjavio je Picula. Hrvatska se ovih tjedana odlučuje prvi put ozbiljno između SAD-a i Europske unije. No, zašto se desna oporba stavlja na američku stranu ?

Zato postoji nekoliko razloga. HDZ je uglavnom sva svoja jaja punih deset godina pokušao stavljati u američku košaru. Svaki put kad je EU jasno dao tadašnjoj Hrvatskoj do znanja da je drži duboko zaleđenu zbog nedostatka demokracije, HDZ se kao spasonosno rješenje okretao Washingtonu. Posebice kad se radilo o NATO-u. Ipak, takva igra nikad nije urodila plodom. Kad je bivša vlast krajem devedesetih namjeravala što prije ugurati Hrvatsku u Partnerstvo za mir, uspjela je nekako uvjeriti Amerikance da im daju potporu. Washinton im je također rekao da uz tu potporu ide i ispunjavanje cijelog niza uvjeta koje je Tuđmanov režim odbijao ispuniti na svim svjetskim adresama. SAD je tad uistinu u NATO-u snažno lobirao, no glatku odbijenicu dobio je od svih europskih partnera. Europljani su tad ustvrdili kako se Tuđmanovu režimu ne treba vjerovati jer neće ispuniti ništa što je obećao. Ponajmanje ono o depolitizaciji vojske. I bili su u pravu.

Clintonova administracija bila je bijesna jer je u Bruxellesu ispala smiješna. Osim toga, ne samo da HDZ nije pokazao zahvalnost zbog velike usluge nego je 1999. pokrenuo žestoku medijsko-obavještajnu kampanju koja je trebala dokazati da SAD želi srušiti neovisnu Hrvatsku. U tadašnjim režimskim medijima naručivali su se tekstovi, a obavještajne službe su prisluškivale američke dužnosnike, novinare i provaljivale su u njihove stanove. U posljednjem nastupu ludila bivše vlasti, pokojni je predsjednik - »razočaran« SAD-om - priprijetio da će sklopiti strateški savez s Rusijom.

U takvu načinu vođenja politike u Hrvatskoj je zapravo postojala jedna jedina konstanta - kako izbjeći međunarodne obveze. Hrvatska se desnica izgleda nije ničemu naučila, pa u odobravanju potpisa na američku ponudu vidi mogućnost izbjegavanja Haaškoga suda. No, Đapić se grdno vara. Hrvatska obveze prema Haaškom sudu neće poništiti, čak i ako bi s Amerikancima potpisala sporazum. Takvim se potezima kredibilitet ne može graditi, a želi li Hrvatska pokazati kako joj je stalo do kažnjavanja ratnih zločina, u red mora dovesti prije svega vlastito pravosuđe. Haaški sud za bivšu Jugoslaviju osnovan je zbog sasvim ispravne ocjene da lokalna pravosuđa nisu sposobna za taj posao. Taj problem postoji i danas. Napokon, taj je problem naglasio i američki veleposlanik za ratne zločine Pierre-Richard Prosper za nedavna posjeta Zagrebu.

Ivo Sanader se u svom pokušaju europeizacije stranke nije uspio otrgnuti starim klišejima. Stavljanje svih jaja u američku košaru nije politika koja Hrvatskoj može donijeti mnogo dobra, posebice stoga što se još nalazi u Europi. Maloj Hrvatskoj ne preostaje ništa drugo nego da ispunjava europske kriterije jer će bez njih naići i na američku osudu, bez obzira na to potpisala ponuđeni sporazum ili ne. Ne pristane li Hrvatska na sporazum, Teksašaninu Bushu neće zbog toga ponovno zapeti croissant u grlu. Do zapinjanja bi moglo doći u Bruxellesu.