Nije baš objava rata, ali izjave slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela govore da se incidentima nabijena natezanja oko morske granice sa Slovenijom neće ni brzo ni lako riješiti.

Rupelu nije lako parirati jer maše sporazumom na kojem je paraf hrvatskog premijera. Za Slovence taj je sporazum gotova stvar, kako rekoše: »alfa i omega« svakog mogućeg rješenja. Hrvatska je u neugodnoj poziciji jer niječe i odbija sporazum koji je uglavio predsjednik njene vlade. Nije dovoljno reći, kao što to čini šef saborskog Odbora za vanjsku politiku, da taj sporazum za Hrvatsku ne postoji jer nije ratificiran. Da li to znači da riječ i paraf hrvatskog premijera ništa ne znače, ni na što ne obavezuju? Hoće li Tomac reći da Račana, i njegove sporazume, ne treba uzimati ozbiljno?

Iako s hrvatske strane nije stavljen u funkciju, ne može se, na žalost, tvrditi da dokument ne postoji. Takvim nojevskim poricanjem Hrvatska se predstavlja kao neozbiljna država, a njeni čelnici kao ljudi koji ne drže do svoje riječi ni do vlastitog potpisa. Svakako, to vrijedi i za Sloveniju. Ona se Račanove darovnice uhvatila jer joj odgovara. Istodobno gazi druge, još važnije i po nju obaveznije aranžmane i ugovore. Ljubljanska je banka jednostranom odlukom praktično izvlastila svoje štediše u Hrvatskoj, kršeći važeće sporazume o Krškom Slovenija je Hrvatskoj de facto ukrala njen dio elektrane...

Slovencima je teško parirati i kad se pozivaju na neka stečena prava. Nemoguće je nijekati da je za Slovence Piranski zaljev u bivšoj državi bio komotniji. Ali Slovenija je htjela svoju državu. To ima svoju cijenu i posljedice. Činjenica da je hrvatsko more bilo i slovensko, stvaranjem se posebnih država nije mogla održati. Na Rupelovu tvrdnju da je Piranski zaljev nekad bio pod kontrolom slovenske policije, iz Piculina ministarstva odgovaraju da je isto tako i Bregana bila pod ingerencijom samoborskih policajaca. Stručnjaci također upozoravaju da se Hrvatska teško može nadati priznanju crte sredine.

Ali ono u čemu Rupel nikako i definitivno nije u pravu, njegova je izjava o »federalnom moru«. Po njemu, more u bivšoj državi nije bilo ni pod hrvatskom ni pod slovenskom jurisdikcijom, pa se o njegovoj podjeli tek treba dogovoriti. Tako je de facto prihvatio tezu desničara Zmage Jelinčiča, koji je nedavno zatražio da Ljubljana organizira međunarodnu konferenciju o novom tranširanju Jadrana, e da bi se »obeštetile zemlje koje su raspadom Jugoslavije, kad je riječ o moru, najviše izgubile – Slovenija, BiH i Jugoslavija«.

More je u bivšoj Jugoslaviji bilo federalno baš onoliko koliko je to bilo i kopno. Znalo se tko je što donio u zajedničku državu, pa je republičke, avnojske granice međunarodna zajednica priznala kao međudržavne. Međe na moru nisu bile tako čvrsto fiksirane, ali floskula o »jugoslavenskom moru« ne rabi se više ni u Beogradu. Izjavu o »federalnom Jadranu« Hrvatska mora smatrati aktom neprijateljstva.