Nigdje glupost i zlo ne trijumfiraju kao u ratu koji, obično s političkom potporom, suspendira razum za račun "viših ciljeva" i potiče otvaranje klaonica na sve strane, gdje se krv pravednika miješa s krvlju zločinaca, a nacionalni ponos i žrtva s profiterskim nemoralom. Rat je pakao iz kojega je moguće konačno izići samo katarzom. Kroz takvo pročišćenje upravo prolazi Hrvatska, teško ranjena višegodišnjom topničkom i inom kanonadom agresora, ali i mahnitim pozadinskim djelovanjem svojih ostrašćenih vojnih logističara u ime politike koja ih nije znala ili nije htjela obuzdati. Danas njihovi računi dolaze na naplatu kroz haaške optužnice, kroz mučno suočavanje s ratnim zločinima u Lori, Gospiću, Kulinama, Paulin Dvoru, Varivodama, Prokljanu...

Na suđenju "gospićkoj skupini" predsjednik kriznog štaba za Liku 1991. Ante Karić svjedoči da je ondašnji državni vrh bio upućen u sva zbivanja na tom području. Krivi su oni koji su izdavali zapovijedi. Ali, ne amnestira Karić ni Norca, Oreškovića i ostale. Oni su "zapravo krivi jer neće reći odakle direktive i tko je to zapovjedio". Proziva i Željka Olujića, koji je kao tadašnji državni odvjetnik imao saznanja o Gospiću ratne 1991. godine. Podsjeća i na zahtjev Zdravka Tomca, u to vrijeme potpredsjednika Vlade demokratskog jedinstva, u kojemu je tražio podrobnije informacije o sudbini nestalih gospićkih civila. O stanju u Gospiću izvijestio je Tuđmana i naveo Oreškovića kao ključnu figuru inkriminiranih događanja. Norca opisuje kao hrabrog vojnika, ali podložnog utjecajima, no ovaj ne prolazi tako dobro kod svojega suborca Stjepana Grandića koji će ga optužiti: "Ja bih se kao general i heroj stidio postavljati takva pitanja, jer znaš da si odgovoran za Lipovu glavicu."

I u slučaju Lora su državni vrh i tadašnja pravosudna nomenklatura vjerojatno znali što se događalo iza zatvorskih zidova 1992., gdje su nerijetko viđani vojni tužitelji i suci s dužnosnicima vojne policije pod čijom je kontrolom bila Lora. I u Rijeci i u Splitu većina svjedoka potpuno je oboljela od amnezije pa su još jedva kadri precizirati datum vlastita rođenja. Razlika između Gospića i Lore je, međutim, u kredibilitetu i profesionalnosti sudaca kojima su ovi procesi povjereni. Dok sutkinja Ika Šarić autoritativno vodi proces čuvajući dignitet suda, te najavljuje odlazak u Srbiju radi saslušanja svjedoka o Gospiću, dotle Slavku Lozini ne pada na pamet putovati po istoj zadaći u Beograd. "Tamo bi se suđenje moglo nastaviti jedino da se svi preselimo", ironizira takvu mogućnost prezauzeti Lozina.

U rujnu bi trebalo započeti i suđenje na Županijskom sudu u Šibeniku za tzv. šibensku aferu. Sudi se i četvorici optuženika za ratni zločin počinjen u kolovozu 1995. u Prokljanu kod Skradina (ubojstvo starijih civila Nikole i Milice Damjanić). Otvara se i dosje Paulin Dvor (kod Osijeka), za koji su se zainteresirali i haaški istražitelji, a gdje je navodno pobijeno 18 civila i onda u bačvama prebačeno u Gospić. U slučaju Varivode (kod Kistanja) optuženici su pušteni na slobodu te istraga vraćena na početak.

Zločini s hrvatske strane danas se više gotovo i ne osporavaju i sve se svodi na pravničko dokazivanje krivnje — egzekutora ili njihovih nalogodavaca. Suočenje s vlastitim ružnim odrazom u ogledalu neizbježno nas, ma koliko to bilo frustrirajuće, vodi do katarze. Kazna kad-tad sustigne zločin, pa radilo se o Hrvatima, Srbima ili super-Amerikancima.