Vjesnik: 22. 08. 2002.
Hrvatska treba znati što želi od međunarodne arbitraže
Hrvatska diplomacija čeka konačnu političku odluku da bi počela pripremati teren za arbitražu / Za taj proces nadležne četiri institucije / Ako se zamrzne stanje u Zaljevu, onda bi ono trebalo trajati do vremena kad obje zemlje uđu u EU / Bruxelles je za proglašenje zaštićene ribolovne zone, čemu se protivi upravo Italija
ZAGREB, 21. kolovoza - Hrvatsko-slovenski spor u Piranskom zaljevu, izvjesno je, završit će pred međunarodnom arbitražom. O njoj načelno govore svi političari u Hrvatskoj, ali odnedavno i u Sloveniji, čiji ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel zastupa tezu da bi se pred arbitražom našla cijela granica, a ne samo Piranski zaljev.
Hrvatska to ne prihvaća, što je jasno rekao i predsjednik vanjskopolitičkog odbora Sabora Zdravko Tomac, naglasivši da za Hrvatsku nema spora u pogledu kopnene granice sa Slovenijom.
Proces arbitraže i kako se provodi opisan je u članku 7. UN-ove Konvencije o pravu mora, na čiji se članak 15. pozivaju obje države. Hrvatska, ali i Slovenija - jer se na arbitražu izlazi dogovorno, pa neki smatraju da, ako se već Zagreb i Ljubljana moraju dogovarati o arbitraži, mogu se dogovoriti i o samom predmetu spora - imaju četiri institucije koje bi vodile arbitraž
u.Prva je Međunarodni sud o pravu mora u Hamburgu, druga Međunarodni sud pravde u Haagu, treća Stalni arbitražni sud u Haagu ili ad hoc arbitraža. Obje se države moraju suglasiti pred kojom će se institucijom odvijati arbitraža. Vjesnik iz diplomatskih izvora doznaje da hrvatska diplomacija samo čeka konačnu političku odluku kako bi mogla početi pripremati teren za arbitražu.
Kad je riječ o prijedlogu da se zamrzne stanje u Piranskom zaljevu, Vjesnikovi izvori naglašavaju da, ako se prihvati ta opcija, stanje treba zamrznuti na određeni rok, odnosno do vremena kad će obje države već biti članice Europske unije. Ali, zamrzavanje stanja sigurno ne bi dovelo do rješenja u Piranskom zaljevu, već samo do odgode rješavanja koje bi bilo utoliko lakše kad bi i Hr
vatska i Slovenija bile u EU, a ne da je jedna zemlja (daleko) ispred druge u redu za primanje u Uniju.Stoga bi jedina realna odluka bila međunarodna arbitraža, naglašavaju Vjesnikovi izvori dodajući da bi Hrvatska trebala oformiti tim pravnih stručnjaka koji bi pravno dokazali da parafirani sporazum o granicama pravno ne postoji, jer je riječ samo o tehničkom dijelu procesa pregovaranja. Time bi pred međunarodnim arbitražnim sudom pobili slovensku argumentaciju da je taj sporazum polazište za arbitražu.
Naime, stanje se svakako promijenilo od vremena prije parafiranja sporazuma.
Kako se ističe, Hrvatska mora jasno odlučiti s kojim pitanjem dolazi pred suce i što zapravo želi od međunarodne arbitraže. Također, postoji argumentacija za pobijanje slovenskih tvrdnji da upravo oni zbog »povijesnih« prava imaju suverenitet nad Piranskim zaljevom. U pravu mora postoji tzv. historijski naslov, ali su se isto tako, kroz povijest razvili kriteriji koje država mora kumulativno ispuniti kad je riječ o tom pitanju.
Obično se to primjenjuje na zaljeve jer kod njih i nastaju sporovi, a povijesno je jasna činjenica da Slovenija nikad nije imala suverenitet nad Piranskim zaljevom, jer je do 1990. njime vladala SFRJ, a ranije ostale državne tvorevine koje su se izmjenjivale na ovim prostorima. Hrvatska vrlo lako može dokazati da Slovenija nikad nije imala puni suverenitet nad cijelim zaljevom, o čemu postoje brojni primjeri. Tako su talijanske koćarice, koje su u doba SFRJ uhvaćene u teritorijalnim vodama izvan Piranskog zaljeva koje je kontrolirala SR Hrvatska, odvođene su u Umag, a ne u Piran, a pomorske nesreće koje su se u događale u tim vodama rješavala je tadašnja pomorska policija SR Hrvatske. Iz toga je očito da se Slovenija služi pojmom »historijski naslov« izvan stvarnog sadržaja i ni jedna međunarodna arbitraža to ne bi prihvatila, smatraju izvori.
Neslužbeno se moglo doznati i da je sada pravi trenutak za pripremu proglašenja gospodarskog pojasa na Jadranu, usprkos tome što se Banski dvori pribojavaju eventualnog sukoba s Italijom. Trenutačno se Europska komisija zauzima za proglašenje zaštitne ribolovne zone, što je zapravo gospodarski pojas, u morima oko Europe, posebice na Mediteranu. Svojim zemljama članicama nalaže da proglase takve zaštićene zone. No tome se žestoko opire upravo Italija pribojavajući se da bi ribari mogli ostati bez posla, jer bi Bruxelles, a ne Rim, kontrolirao izlov ribe.
Europska unija je zabrinuta zbog nekontroliranog izlova ribe na Mediteranu, ali i na okolnim morima koja okružuju Europu, te želi po svaku cijenu zaštititi ozbiljno ugroženi riblji fond. Ako se proglase takve zaštićene zone, bilo bi nemoguće, primjerice Japancima loviti bilo gdje na europskom dijelu Mediterana. Stoga, neki hrvatski diplomati u takvoj situaciji vide dobru priliku da Hrvatska najavi proglašenje gospodarskog pojasa na svom dijelu Jadrana, koji bi očuvao ne samo riblji fond nego i Jadransko more.
Da bi se izbjegao mogući sukob s Italijom, predlažu prijelazno razdoblje u kojem bi talijanski ribari, uz određenu naknadu, imali pravo loviti ribu u hrvatskom dijelu Jadrana.
Slovenija je podržala pravo zemalja, koje su u zemljopisno nepovoljnom položaju, da mogu koristiti more zaštićeno gospodarskim pojasom, što priznaje međunarodno pravo. Ona bi, dakle, pod određenim uvjetima mogla sudjelovati u ribolovu u hrvatskom dijelu Jadrana, koje bi dodatno bilo zaštićeno gospodarskim pojasom.
Pitanje ribolova u Piranskom zaljevu i oko njega rješava malogranični sporazum, po kojem bi, najavljuju političari, zajednička komisij
a dogovorila kvote i uvjete pod kojima bi slovenski i hrvatski ribari mogli loviti u tom dijelu mora.Premijer Ivica Račan najavio je da će najvjerojatnije biti dogovoreno da dnevno u tom području može loviti pet koćarica i dvadeset manjih brodova s mreža
ma.Dada Zečić