Od premijera Račana i prijatelja mu i glavnog saborskog vanjskoposlovnjaka Tomca do Mirka Čondića i njegovih stožeraša, svi koji u Hrvatskoj politički nešto znače, ili bi htjeli značiti, posljednjih se dana tuku u junačka prsa klikćući: obranit ćemo Piran! Lako bi se moglo pomisliti da Hrvate prsti svrbe za oružjem.

Tako Ivica Račan, obilazeći na istoku zemlje područja kojima prijeti velika voda, izjavljuje da se uz Dunav »Hrvatska brani od poplava, a obranit ćemo je i u Piranskom zaljevu«. Šef saborskog Odbora za vanjsku politiku, Zdravko Tomac, istodobno poručuje: ne damo ni metra svog teritorija, Hrvatska će braniti svoj suverenitet do sredine Piranskog zaljeva! Glasoviti Čondić, meštar za uličnu halabuku desnog usmjerenja, medijima odašilje obznanu da mu »više nije moguće mirno promatrati drskost i agresiju Slovenaca i poznatu šutnju i podložnost Račanovih komunista« te će »hrvatski branitelji i hrvatski ribari izići na hrvatske granice i obraniti, kako teritorijalnu cjelovitost tako i čast i nacionalni ponos hrvatskoga naroda«.

Pozivi na obranu, koji sugeriraju da će se granične napetosti sa Slovencima rješavati vojnim putem, ili zakletve koje bi se mogle tako shvatiti, prave Hrvatskoj strašnu štetu. Europsko okruženje od dvije nabrušene države očekuje da svoje granične sporove riješe mirnim putem, a ne da se postrojavaju. Ali i domaća javnost mora inzistirati da se podjela Piranskog mora, kao i drugi mogući granični čvorovi, rješavaju političkim putem. Hrvatskoj je dosta rata i žrtava. Dosta joj je da se dragovoljci zovu u bitke koje mora voditi i dobiti politika. Posao je političara da rješavaju probleme i da to čine kako priliči civiliziranim državama, dakle: nikako oružjem.

Uostalom, vojna su rješenja u današnjoj Europi nemoguća. Posebno u ovoj regiji, čija je pacifikacija pod budnim okom, i čizmom, međunarodne zajednice. To znaju hrvatski državni čelnici, vjerojatno nešto o tome znaju i Đapić i Čondić. Pa zašto onda pozivaju na obranu, sugerirajući da ni oružane bitke još nisu isključene? Samo iz razloga političke propagande. Poruka nije adresirana u deželu, nego je prije svega namjerena domaćim ušima.

Račan i Tomac žele demonstrirati odlučnost i čvrstinu u obrani državnih interesa (do posljednje stope i posljednjeg daha), odbijajući tako prigovore da su beskičmenjaci, mlakonje i nacionalno indiferentni. Ne treba odbaciti ni činjenicu da je, dok se oni igraju vrhovnika, naciji lakše uvaliti poskupljenje struje i plina. Čondić i kompanjoni mu nastoje delegitimirati aktualnu vlast, sebe predstavljajući kao baštinike i nastavljače tradicija Domovinskog rata. Ciljevi im nisu u Piranskom zaljevu, više se kreću oko Markova trga.