U hrvatskoj su vlasti odreda strpljivi ljudi. More nezaposlenih, Amerika pritišće, Slovenci zauzimaju Piranski zaljev, srpski graničari pucaju po hrvatskim izletnicima, društvo preko Une hoće pomaknuti granicu, cijene rastu, Dunav buja..., a oni mirni. Kao da nisu iz ove zemlje i iz ovoga vremena, nego iz doba stare Grčke. Kao da su stoici.

Strpljenje naše vlasti - osvjedočujemo se svakodnevno - kao da nema kraja. Ali strpljenje je često samo eufemizam za nešto drugo. Divna je osobina biti strpljiv. U politici, također. Ali načelo strpljen-spašen često zapravo vodi u propast. Kod nas se i inače, a onda i u politici, miješaju pojmovi, pa se i odlučnost proglasi avanturizmom. Kao da je biti odlučniji grijeh. Uz malo pretjerivanje najveća odlučnost sadašnje vlasti bilo je ono premijerovo televizijsko lupkanje šakom o stol. Zapravo, ova vlast još dosljednije nastavlja defenzivu prijašnje.

Kao što je nekoć bilo pravilo da naša (vanjska) politika uglavnom odgovara na strane inicijative, zahtjeve, planove ili ultimatume, tako je i sada. Od Pirana do Šarengrada. Naša je politika poput šahista koji uvijek igra crnim figurama. Ona kao da zazire od bijelih figura. I nekoliko smišljenih poteza unaprijed. Zato joj svaki zahtjev za činjenjem i sliči pozivu na avanturu. Radi toga slovenski ribari i mogu silovito i bez posljedica špartati hrvatskim dijelom Piranskoga zaljeva. A srpski radikali (a ne B-H vlast) pomaknuti granični prijelaz pedesetak metara u hrvatski teritorij. Da je malo odlučnosti, vjerojatno bi vlasnici šarengradske ade mogli do svoga vlasništva. Itd., itd...