Nekadašnjega uspješnoga zagrebačkog hrvača Zdravka Pekeča sreo sam u jesen 1991. na izlasku iz pothodnika pokraj željezničkog kolodvora u tadašnjoj uniformi hrvatskog dragovoljca. Hitao je na ratni položaj, redovnom autobusnom linijom. U prolazu mi je samo dobacio, aludirajući na svoje srpsko podrijetlo kako će on biti jedini ustaša za kojim će plakati njegova majka. Nedavno je s pedeset godina osvojio brončanu medalju za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu veterana u Zagrebu. Reklo bi se jedna uspješna životna priča. Međutim, put radne pravde za Zdravka Pekeča nalikuje "utrci puževa" kako bi to slikovito kazao Günter Grass. Njegovo posljednje zaposlenje bilo je u tzv. Kockici ili zgradi društveno-političkih organizacija SRH, gdje je bio dispečer vozila. Posve je skeptičan prema dobivanju posla s obzirom na to da mu u radnoj knjižici piše da je radio u CK.

Ali zašto ako je on za razliku od Ivice Račana u CK - radio? I zašto Račanu ne smeta što je bio visoki funkcionar CK, a Pekeču bi moralo smetati što je raspoređivao vozače za potrebe takvih dužnosnika!? Tragikomična je putanja povijesti odlučila da Pekeč ostane na burzi rada a da Račan određuje što će raditi direktori državnih poduzeća - koji neće zaposliti Pekeča. Jer je star. A osvojio treće mjesto u svijetu u kategoriji do 69 kila i traži mjesto portira a ne direktora. Pekeč je metafora za veliku pomutnju koju ovaj "sustav" čini srpskim braniteljima hrvatske stvari. Naime, ići u Domovinski rat kao Srbin bilo je mnogo delikatnije nego ići kao Hrvat, jer se taj rat time pretvarao u građanski rat između srpskih legalista i srpskih pobunjenika. Hrvati su se od Petra Svačića pa do Ante Pavelića međusobno glodali, rasipavajući svoje demografske resurse, ali ovoga puta nije bilo bipolarizacije što je i bio glavni preduvjet ukupne nacionalne pobjede.

I ondašnja i sadašnja vlast i njezini mediji neusporedivo su više govorili o onostranim nego ovostranim Srbima. Srbe s one strane je trebalo neprestano negativno propagirati da bi se homogenizirali vlastiti redovi, što je razumljiva reakcija u svakom ratu. Iako je među Srbima s ove strane linije fronte bilo i žrtava i heroja, karakter vođenja ovog rata nije dopuštao da ih se afirmira. Takva je bila politika, jer se ni hrvatske heroje nije prenaglašavalo kako im ne bi pripala ratna slava - rezervirana za Pantovčak i Ministarstvo obrane a ne Hrvatsku vojsku i Glavni stožer Oružanih snaga. Nepotkupljiva statistika govori da je Srba u HV bilo u srazmjeru s njihovom tadašnjom populacijom - 12 posto. Ipak, statistika ne može verificirati pojedine doprinose srpskih vojnika u HV-u. Svako ratište pamti takva postignuća. Usprkos dirigiranoj mitologiji o sudjelovanju u Domovinskom ratu, gdje je Hercegovce trebalo svakodnevno prikazivati kao udarnu snagu na svim bojišnicama kako bi se opravdao toliki broj generala hercegovačke provenijencije u HV-u, valja podsjetiti da je prva jedinica koja je, primjerice, stigla na ličko ratište došla s otoka Krka a da je prva žrtva iz njezinih redova bio Srbin Milan Nedić iz Malinske. Moglo bi se takve primjere nabrajati od Vukovara do Dubrovnika. Zapravo i trebalo bi se, jer ako se ubijeni neprijatelji moraju identificirati kako bi se zadovoljio mirovni postupak, onda ni naši ubijeni prijatelji ne bi smjeli ostati zatrpani pod naslagama pilotirane anonimnosti dok se ne završi moralni postupak revalorizacije ratnih zasluga. Ono što je uistinu paradoksalno i na državnoj i na međunarodnoj razini jest da i poslije rata "ni med Srbljem ni pravice", rekel to UNHCR je. Činjenica je da se od naših nekadašnjih dobrovoljnih Srba dižu ruke, što svjedoči slučaj Pekeč, dok se čini da su i hrvatska država i međunarodne organizacije mnogo zainteresiranije za bivše loševoljne Srbe.

Pobunjeni Srbi su abolirani, dodijeljena su im bivša radna mjesta, ako su bila u funkciji, vraćeni su im stanovi. Demokracija im je osigurala voluntarističku nadmoć u Dvoru na Uni i drugdje gdje čine većinu. O njihovoj psihološkoj, nacionalnoj i imovinskoj sigurnosti brinu se brojne domaće i inozemne međuvladine i nevladine monitoring organizacije. Oni su bili i ostali stalnom temom postolujnih analiza. Mediji pušu i na hladno u slučaju njihova lošeg tretiranja. Njima se bave međunarodni eksperti i ugovori. Srpske kulturne i političke organizacije iz Hrvatske su okrenute srpskom stanovništvu koje živi na području posebne državne skrbi. Srbija je zainteresiranija za povratak i razvoj rastjeranih Srba i prema njima distribuira svoj doduše još uvijek preskromni interes.

A što je sa srpskim dragovoljcima HV-a? Oni po srpskoj liniji postaju vječiti "Brankovići" srpske stvari, dok po hrvatskoj liniji zauvijek ostaju - Srbi. Drugim riječima, oni su gubitnici i kao pobjednici, jer je pozornost srpske zajednice trajno usredotočena na srpske žrtve dok je ratni trijumf bio unaprijed garantiran samo hrvatskim sudionicima Domovinskog rata. Tako se oni nalaze ni na nebu ni na zemlji, a od tamo se zaista teško početi kućiti, zapošljavati i napredovati. Iza njih ne stoji niti jedna srpska organizacija. Kome trebaju Srbi kao hrvatski patrioti? Kojoj hrvatskoj stranci? Kojem hrvatskom lideru? Kojoj hrvatskoj politici? Izgleda jedino Šuvarovu SRP-u. Izoliranost njihove pozicije predstavlja tešku nepravdu i prema Domovinskom ratu i prema srpskoj manjini u cjelini. Ali koga se to tiče u zemlji u kojoj se vlast ništa ne tiče? Piranski zaljev? To ćemo pitanje zamrznuti! Ispunjavanje kriterija i dinamike ulaska u EU? Imamo važnijih prioriteta! Pripreme za priključivanje NATO-u? Nije hitno! Unaprjeđenje zdravstvenog i mirovinskog sustava? A što mi tu možemo! U sredini gdje se nijedno krucijalno pitanje ne nastoji ni površno problematizirati a kamoli temeljito riješiti, u kojem vlast ostaje vlasnikom kroničnih problema a međunarodna zajednica vlasnikom akutnih rješenja, takve specifične srpske nepravde ne tiču se nikoga, jer nije li uostalom za nas srpsko pitanje riješeno? A trebali bi se ticati svakoga - tko ima potrebu za savješću.