Riječ je o folkloru, ne treba se zbog toga previše uzbuđivati – tako je gradonačelnik Zadra Božidar Kalmeta objasnio svoje nereagiranje na demonstraciju ustaške ikonografije i fašističkih pozdrava. Spomenik žrtvama za domovinu Hrvatsku, u Visočanima kod Zadra, kao i svečanost njegova otkrivanja, dizajnirani su kao pohvala NDH-tradiciji. Na tu činjenicu nisu smatrali potrebnim reagirati ni predstavnici županijske vlasti, zadarski župan Prtenjača, ni predstavnici hrvatskih parlamentarnih stranaka, Kalmeta iz HDZ-a, ni predstavnici Crkve, zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, koji je spomenik blagoslovio.

Spor koji je ovih dana buknuo u SDP-u između Ivana Ninića i Zdravka Tomca također problematizira pitanje civiliziranog i demokratskog odnosa spram ustaškog naslijeđa. Tomac se organizatorima takozvanog pomirenja Hrvata na spomeniku zapovjedniku zloglasne Crne legije, Juri Francetiću, ispričao zbog nedolaska. Slunjsko događanje bilo je intonirano po prilici kao i ovo u Visočanima: njihova se pomirba čvrsto oslonjala na Francetićev postament. Ninić je primijetio da se Tomac nije trebao opravdavati zbog izostanka sa skupa koji je upriličen u spomen na jednog zločinca. Tomcu su te primjedbe bile dovoljne da svoju stranku javno optuži za povampirenje komunizma.

U Tuđmanovom vremenu čak su i ministri nalazili za primjereno pozdravljati ispruženom desnicom. Takve su demonstracije ustašluka Hrvatsku skupo stajale. Višegodišnjim ponavljanjem takvih gesta u javnosti se stvorio osjećaj da je paradiranje NDH-naslijeđem nešto sasvim normalno, čak i poželjno. Zaista, može se razumjeti da tri starčeka u Visočanima išetaju u ustaškim kapama i okićeni ostalim oznakama Pavelićeve vojske. To je bila njihova mladost, prošli su Križni put, pa bi se, možda, moglo i reći, kako to čini Kalmeta, da u demokraciji daju oduška svojim političkim uvjerenjima. Ali teško je razumjeti da organizatori baš takvima pružaju čast otkrivanja spomenika žrtvama za Hrvatsku. Još je neprihvatljivije da se cijela svečanost tako dizajnira, bez oznaka današnje, a sa simboličnim pozivanjem na ustašku Hrvatsku. Najgore je što su predstavnici svjetovne i crkvene vlasti takvu inscenaciju odlučili odšutjeti. Dapače, držali su se kao da je defile NDH-sentimenata sasvim normalan.

Jednako su pogrešne i nojevske Kalmetine izjave da je riječ o folkloru, kao i Tomčeva tvrdnja da je neodobravanje njegovih ustašluka izraz nadiranja nereformiranog komunizma. Možda zaista u njegovu SDP-u, kao što kaže, glavu dižu poklonici komunističke politike, ali Tomac je za dokazivanje te tvrdnje uzeo krivi primjer. Njegova sklonost da ustaškim dedekima pada u zagrljaj, o čemu je svojedobno sam svjedočio, svakako je zbunjujuća. Ona može sugerirati i bratimljenje s jednom propalom, usto i zločinačkom politikom.

Činjenica da Tomac kritiku tog dijela svoga ponašanja uzima kao dokaz jačanja rigidnog komunizma otkriva koliko su neke stvari u Hrvatskoj krivo postavljene. Demokratski političari u Europi jako paze da se njihovo ponašanje ne doživi kao udvaranje fašističkoj desnici. To bi trebala biti dužnost i svakog demokrata u Hrvatskoj. Inače će se ponavljati situacije, kao u subotu u Visočanima, da se ustaškim znakovljem okiti ne samo poneki starac, nego i hrvatska mladost. Pod simbole davno propale, pobijeđene i osuđene politike mlade regrutiraju upravo oni koji takve ispade odšute ili im se udvaraju.