Naime, slovenska vlada je sredinom 1998. godine nacionalizirala hrvatsku polovicu te velike elektrane i 1. kolovoza prestala HEP-u isporučivati njegov dio struje. A, po pravilima Europske energetske povelje, koju su ratificirale i Slovenija i Hrvatska, arbitraža se mora pokrenuti najkasnije pet godina nakon nastanka spora države i stranog ulagača.

Iako sve više činjenica ukazuje na to da Slovenci stalnim smicalicama pokušavaju kupiti vrijeme ne bi li postigli zastaru, hrvatska Vlada i HEP još imaju prilično mekan pristup cijelom problemu. Sve se svodi na to da je HEP sredinom ljeta, nakon isteka dogovorenog roka za obostranu ratifikaciju novog sporazuma, slovenskoj elektroprivredi i nuklearki ponovno počeo slati račune za svoj dio struje. Inače, ukupan slovenski dug HEP-u zbog četverogodišnje neisporuke struje već je narastao na 260 milijuna dolara budući da Hrvatska godišnje ima pravo na 2,5 milijarda kilovatsati iz te elektrane. A, slovenski ministar za okoliš, prostor i energetiku Janez Kopač je otvoreno priznao da se radilo o običnoj krađi hrvatske struje.

Zato je nedavna izjava Roberta Goloba, slovenskog državnog tajnika za energetiku, da bi Slovenija za 150 milijuna dolara otkupila hrvatsku polovicu elektrane djelovala prilično smiješno. Tim više, kad se zna da je Hrvatska u Krško uložila više od 600 milijuna dolara.

No, Slovenci se i dalje ponašaju po staroj poslovici da je napad najbolja obrana. Prvo je predstavnik njihove vlade, ako je izjava točno prenesena, izjavio da Slovenija neće platiti dug nastao do 30. lipnja 2002. godine, jer financijski dio sporazuma već vrijedi, pa su prebijene sve stare obveze i potraživanja. Pritom, kao da je zaboravio da je uvjet za punovažnost sporazuma bila obostrana ratifikacija do 30. lipnja, a zasad ga je potvrdio samo hrvatski parlament. Nakon toga su sa slovenske strane počele stizati vijesti da bi Ljubljana mogla zaoštriti stajalište prema sporazumu o nuklearci zbog problema u vezi s razgraničenjem na moru u Piranskom zaljevu. To se argumentira tvrdnjama da je pao u vodu navodni dogovor predsjednika dviju vlada, u vrijeme kad se sporazum potpisivao, da će Slovenija za popuštanje oko sporazuma o nuklearci Krško dobiti Piranski zaljev. Ali, hrvatski stručnjaci tvrde da s NE Krško nikad nije bilo nikakve vezane trgovine, pa tako ni u odnosu na Piranski zaljev. Uostalom, takav bi sporazum bio potpuno apsurdan. Sličio bi, naime, kompromisnoj ponudi kradljivca koji je nekom ukrao dva automobila da kao znak dobre volje vrati jedan. Jer, kakvo bi to bilo slovensko popuštanje u odnosu na NE Krško kad su oni otvoreno oteli hrvatsku imovinu, a na uporne hrvatske zahtjeve da je vrate - već godinama se oglušuju. Zato bi se prije trebalo govoriti o hrvatskom popuštanju.

Vjerojatno ne još dugo, jer se, kako Vjesnik neslužbeno doznaje, u HEP-u već priprema posljednji prijedlog nagodbe kojim će se Slovencima ponuditi da po realnoj cijeni (mogla bi biti oko 700 milijuna dolara) otkupe hrvatski dio elektrane. Ako ga ne prihvate ili uopće ne odgovore u roku tri mjeseca, Hrvatska će ispuniti i posljednji uvjet za pokretanje međunarodne arbitraže. Iako bi bilo bolje da je to još prije četiri godine učinila tadašnja Vlada čim se vidjelo da Slovenci ne kane vratiti oduzet hrvatski dio nuklearke u Krškom.