Vjesnik: 27. 08. 2002.

Alibaba i bezbroj hajduka

Sve u svemu, bilo je ovo jedno radno pravosudno ljeto u Hrvatskoj, no to ne znači da se mnogo i učinilo / Prošlo je vrijeme da pravosuđe svoja pitanja rješava na zatvorenim seminarima

VLADO RAJIĆ

Nije ovo bilo pravo pravosudno ljeto. Sudovi su radili u ograničenom obujmu, a ministrica pravosuđa uglavnom je bila u svom kabinetu na Trgu Francuske Republike, kao i njezini suradnici. Odvjetnici si nisu mogli priuštiti duga ljetovanja na kakva su se naučili prošlih godina. Sve u svemu, bilo je to jedno radno pravosudno ljeto u Hrvatskoj.

No, to ne znači da se i mnogo učinilo.

Naime, lansirati promjene u kaznenom zakonodavstvu, i procesnom, uoči ljeta potpuni je medijski promašaj. Promjene su goleme i o njima se uglavnom sve zna. Od promjena kvalifikacija pojedinih kaznenih djela do ukidanja dosadašnjeg istražnog postupka. Laicima će se to učiniti beznačajnim. Ali suci, državni odvjetnici, kompletna ekipa koja radi u pravosuđu dobro zna da nije riječ o reformi nego revoluciji u pravosuđu.

Napušta se (zar stvarno napušta?) kontinentalni obrazac hrvatskog sudovanja i širom se otvaraju vrata za anglosaksonski oblik suđenja. A u tom obliku sudac i stranke mogu pregovarati i dogovarati se o ishodu suđenja i neovisno o tome je li glavna rasprava počela.

Posebnu ulogu dobivaju državni odvjetnici kojima je na čelu Mladen Bajić. Ali zaostaci iz prethodnih tužiteljskih razdoblja toliki su da Bajić jednostavno ne zna koji će spis ujutro prije otvoriti - onaj o kriminalu u pretvorbi ili o kriminalu u Domovinskom ratu. Bez obzira bio taj kriminal mjeren milijunima kuna, maraka ili dolara ili ljudskim glavama.

S druge strane, ministrica pravosuđa uporno zagovara tezu o materijalnoj neopremljenosti sudova. Ima ona u mnogočemu pravo. Ali, je li trebala u računici za proračun 2003. godine baš za 50 posto povećati udio hrvatskih sudova u troškovima državne blagajne? U Ministarstvu financija kažu Vjesniku da to nije strašno povećanje mjereno kunama. Ali 50 posto, e to je nešto drugo i to je onda za škrte ovdašnje financijaše pravi izazov.

Čeka se 19. rujna kako bi se vidjelo je li sudac Slavko Lozina u Splitu u stanju dovršiti suđenje optuženicima za ratni zločin u splitskoj ratnoj luci. Slično bi se pitanje moglo postaviti i sucu Ščekiću u Zagrebu i sutkinji Šarić u Rijeci i još nekim predsjednicima sudskih vijeća koji odlučuju o važnim sporovima, a da se ne zna rok u kojem će taj posao moći dovršiti.

Možda je i nepravedno spominjati te suce na taj način. Ali treba znati da u Hrvatskoj na poslovima pravde radi 1363 suca, 470 državnih odvjetnika, 393 prekršajnih sudaca i, recimo i to, 30.000 policajaca. Smije li ta mašinerija biti podjednako, prema svakoj glavi uključenoj u nju, optužena istim metrom kojim se u kontekstu pravde, suđenja i 1,2 milijuna zaostalih predmeta svi oni ocjenjuju?

Cijelom tom popisu hajduka koji svaki sa svoje strane pravosuđe smatra pećinom u koju može pohraniti svoje interese treba dodati i Vladu na čelu s premijerom Račanom. Premijer je dva puta iz Vile Prekrižje hrvatskoj javnosti obećao da će mu, uz cestu Zagreb - Split, do kraja mandata glavni posao biti sređivanje stanja u sudnicama. Obećao i pozabavio se stranačkim sporovima svoje stranke s drugim koalicijskim partnerima, svoje stranke s opozicijom.

Od posljednjeg susreta u Vili Prekrižje prošlo je i više od mjesec dana. Sad se premijeru stavlja na teret da je ozbiljan pravni problem hrvatskih granica pokušao riješiti političkim sredstvima bez suradnje s i jednim pravnim stručnjakom. Grozno bi bilo da se pojedinačni sporovi na utvrđivanju vlasništva i uskraćenih prava u pograničnim područjima, umjesto u sudovima, moraju rješavati u premijerovu kabinetu.

I na kraju, ono što neprestano nad hrvatskim pravosuđem visi kao mač, jest interes međunarodne zajednice da se stanje u hrvatskim sudovima sredi. Poruke se više i ne broje, toliko ih je da je nevjerojatno kako nije uveden moratorij na ostala unutarnja pitanja i pažnja posvećena isključivo sucima i sudovima.

Koliko je njih nabrojili smo. Uz tisuće pravosudnih dužnosnika valja reći da su tu i 324 sudske institucije. Koja je od njih istupila javno da bi obranila integritet hrvatskog suđenja i hrvatskog gospodina suca? Ni jedna. Da nije nesretne i nespremne Udruge hrvatskih sudaca, ne bi se znalo da taj dio profesionalaca u zemlji ima ikakvo mišljenje o onome što mu se događa.

Prošlo je vrijeme da pravosuđe svoja pitanja rješava na zatvorenim seminarima.