Hina je 7. kolovoza objavila kratku vijest da je bivši predsjednik nestale žabljačke Jugoslavije, bivši član CK Saveza komunista Jugoslavije, bivši predsjednik Odbora za obranu slobode misli i izražavanja i autor pozamašnog broja romana o »najtragičnijem« od svih naroda na svijetu, bivši jugoslavenski i još uvijek aktualni srpski pisac i akademik SANU Dobrica Ćosić dobio je odštetu od 5000 eura na ime duševnih boli, »jer on nije naredbodavac napada na Vukovar«, kako je utvrdio neki beogradski sud.

U raznim prilikama susretao sam prije rata i raspada bivše Jugoslavije tadašnjeg pisca i akademika srpske SANU kako zabrinuto prati nestanak socijalističke Jugoslavije i komunističke ideologije kojima je desetljećima služio kao vodeći režimski pisac od romana »Daleko je sunce« do romana »Vrijeme smrti«. Sredinom osamdesetih godina utemeljio je sa svojim istomišljenicima odbor za obranu slobode misli i izražavanja koji je nakon nekoliko godina djelovanja uzeo u zaštitu i neke slučajeve sudskih progona izvan srpskog nacionalnog korpusa uključujući slučajeve poput Tuđmana, Gotovca, Veselice, ali i mojeg ponovnog sudskog progona 1987. godine, na čemu sam im uvijek znao zahvaliti, jer su drugi tada, osim Slovenaca, uglavnom šutjeli.

Ćosića i članove njegovog odbora dobronamjerno sam upozorio da demokracija uz ljudska prava podrazumijeva i nacionalna prava i ravnopravnost za svaki narod bivše Jugoslavije bez supremacije jednog, srpskog naroda nad ostalima.

Izražavao sam im zgražanje nad postupcima i primjenom najbrutalnije sile i represije prema kosovskim Albancima koji nisu tražili u to vrijeme ništa drugo nego ravnopravnost i očuvanje kosovske autonomije. Međutim, njima je tada 1987./88. velikosrpska ideologija potpuno oduzela moć rasuđivanja te su u instaliranju Miloševića na vlast i njegovoj tzv. antibirokratskoj jogurt revoluciji vidjeli ostvarenje svojih prikrivenih namjera.

Neki ugledni beogradski disidenti, koji nisu prihvatili velikosrpsku ideologiju upozoravali su me već u ono vrijeme da se pribojavaju za vlastitu fizičku sigurnost, jer je već tada Ćosićev štićenik Vojislav Šešelj sa svojim batinašima sijao strah po beogradskim ulicama.

Sredinom travnja ove 2002. godine bivši veliki pobornik slobode misli i izražavanja Dobrica Ćosić objavio je u beogradskom dnevniku »Večernje novosti« seriju tzv. »Piščevi zapisi« u kojima oplakuje odlazak Aleksandra Rankovića ili »golgotu« Jovana Raškovića, dok se na mene obrušava zapisom pod naslovom »Paraga svjedoči protiv Srba« u kojem me naziva najuvredljivijim epitetima poput »hrvatski fanatik«, »vođa šovinističke Stranke prava i hrvatske garde crnokošuljaša« ili »ubojica Srba«.

Ono što mi zamjera kao neoprostivi zločin ovaj veliki »humanist«, pobornik obrane slobode misli i izražavanja i akademik koji nije naredio granatiranje Vukovara, ali je sve učinio na intelektualnom, moralnom i političkom planu da do vukovarske tragedije i masakra ustinu dođe, jest činjenica da sam uz njega, Dobricu Ćosića, patrijarha Srpske pravoslavne crkve Pavla, i aktualnog predsjednika Kosova dr. Ibrahima Rugovu i ja kao jedini Hrvat bio 1990. godine pozvan od Komisije za ljudska prava američkog Kongresa da svjedočim istinu o gaženju ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji. Ćosić piše: »Na tom saslušanju najteži udarac zadao mi je Dobroslav Paraga, zaprepastio sam se kad su ga prozvali...«

Kamo sreće da je tada pisac Ćosić htio prihvatiti tu istinu i u skladu sa njom djelovati. No, tada bi se morao odreći velikosrpstva, Gazimestana i Miloševića, a Kosovu priznati status republike u bivšoj jugoslavenskoj federaciji. Nasuprot tome, Ćosić je ponesen srpskim osvajanjima i zločinima 1991. – 1992. godine u Sloveniji i Hrvatskoj, prihvatio ulogu krvnikovog šegrta te od Miloševića preuzeo ulogu predsjednika krnje Jugoslavije, čije su postrojbe u vrijeme Ćosićevog predsjednikovanja vršile najokrutnije zločine i genocid u Bosni i Hercegovini, a sam Ćosić je u siječnju 1993. kao »veliki« predsjednik nudio Tuđmanu humano preseljenje stanovništva da bi i jedan i drugi u dosluhu u proljeće 1999. svijetu iznijeli novu ideju o podjeli Kosova, dok su Miloševićeve trupe, nadahnute Ćosićevom etikom i epikom, odigravale završni ples smrti na Kosovu.

Dobrica Ćosić, premda od beogradskog suda oslobođen odgovornosti za napad na Vukovar, svojim ukupnim habitusom i raspirivanjem velikosrpske ideologije i teze o ugroženosti srpskog naroda od »balija i ustaša«, tisuću puta je više kriv za krvavi rasplet raspada Jugoslavije od Slobodana Miloševića kao i za tragediju hrvatskog, bosanskog, pa i vlastitog srpskog naroda. Od Haškog tribunala zaštićuju ga samo njegove visoke godine i bezbrojni krivci koje je on sam gurnuo u vatru ispred sebe.

I na koncu, da smo kojim slučajem u istoj državi, a hvala dragomu Bogu više nismo, a treba se ponadati da nikada više niti nećemo biti, nas dvojica našli bi se na sudu barem za klevete kojima me je ovaj akademik »počastio«, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik HSP1861.