Premda su neki skloni tvrditi da je javni sukob esdepeovskih saborskih zastupnika Zdravka Tomca i Ivana Ninića tek »obična ljetna priča«, drugi u njoj vide potrebu Zdravka Tomca da jedva dočeka priliku kako bi se »eksponirao u javnosti«, a treći sve to stišavaju preporučujući forumsku raspravu unutar stranke, pažljivija analiza zbivanja u protekle dvije godine otkriva da SDP nije daleko od tempirane bombe. Doduše, trenutno na relativno niskoj razini »tempiranja« i daleko od detonacije, koja se svakako neće dogoditi prije sljedećih izbora, odnosno proglašenja njihovih rezultata.

Pustimo, dakle, po strani Francetića, njegov spomenik i komemoraciju (o čemu se nema što novo reći osim ponavljanja starih teza o ćudi ustaškog režima i potrebnom građanskom odnosu prema tome), za koju su se zakvačili Ninić i Tomac, jer će se stvar za koji dan ionako slegnuti i razriješiti već oprobanim unutarstranačkim »kompromisom«. Ali, razlike unutar SDP-a će opstati i ukoliko ne budu razriješene na demokratski način, uvažavajući poželjan suvremeni socijaldemokratski kurs stranke, mogle bi izazvati njegov rasap i dezorijentaciju u političkom prostoru, uključujući i buduće teškoće u pronalaženju »kompatibilnih« koalicijskih partnera.

Bez dubljih ulaženja u genezu odnosa u SDP-u i profilacije te stranke u proteklih deset godina, što valja prepustiti teoretičarima, najava mogućih problema u toj stranci može se za ovu priliku konkretizirati na dva primjera. Nedavne rasprave oko Ustavnog zakona o manjinama te regionalizacije zemlje pokazale su da, u oba slučaja, u dobrom dijelu vodstva SDP-a prevladavaju »arhaični« stavovi, koji preferiraju »dozirana« rješenja a premalo uvažavaju emancipatorske potencijale koje bi jedna moderna socijademokratska stranka trebala imati.

Riječ je, kada su u pitanju manjine, o stavu SDP-a da se predstavnici manjina biraju sa stranačkih umjesto posebnih lista te odbijanju da se, bar do nekih boljih političkih vremena, pripadnicima manjina omogući takozvana pozitivna diskriminacija kako bi birali i kao pripadnici manjina i kao građani, što bi svakako pospješilo njihovu integraciju u hrvatsko društvo odnosno otklonilo osjećaj getoizacije. Kod osvrta na prijedlog regionalnog preustroja Hrvatske, pak, što su ga izradile regionalne stranke, najeksplicitniji bio je Mato Arlović okarakteriziravši ga pokušajem »federalizacije zemlje« bez da se potrudio proniknuti u sve teme i dileme koje taj prijedlog otvara.

Tu se javljaju dva problema. Prvo, nije izvjesno da rečene stavove dijele svi političari iz vodstva stranke te parlamentarci, premda su prilikom glasanja u Saboru više nego jedinstveni. I drugo, ono važnije, pokaže li se da su ovi tek nasumce izabrani iako ne i jedini »tvrđi« stavovi ipak prevladavajući u stranci, SDP bi već kod sljedećih izbora morao biti limitiran izostankom podrške stranaka lijevog centra (regionalci, LS i HNS, na primjer) koji mu se nude kao prirodni saveznici i koji su, poput regionalaca, povodom nedavne rekonstrukcije vlade javno višekratno izjavljivali da će ostati uz SDP i nakon sljedećih izbora bude li ozbiljno prionuo regionalizaciji države, uz sve što ona obuhvaća. Alternativa je bliže priklanjanje strankama centra, poput HSS-a, koja možda neće biti dovoljna za preuzimanje vlasti i kada bi »seljaci« ostali vjerni socijaldemokratima, ili »povijesni kompromis« s HDZ-om. U oba slučaja SDP teško može zadovoljiti očekivanja koja od jedne stranke lijevo od centra mogu tražiti birači, s nesumnjivim posljedicama na vlastitu organizaciju.

SDP je »pojeo« pragmatizam u posljednjih nekoliko godina. Pod budnom paskom Ivice Račana izostalo je raščišćavanje ključnih stvari u hrvatskoj politici, a profil stranke postaje sve nejasniji. U državnoj politici, međutim, unatoč svom tom pragmatizmu problemi ne jenjavaju; od vanjske politike ekonomije i različitih reformi koje nikako da se »zalaufaju«. Dotle u stranci šutljiva većina i nadalje nema petlju otvoriti pravu unutarstranačku raspravu, a vjerojatno će se probuditi tek na koncu balade, kad presahnu glasovi birača. U tom smislu, za SDP je vrijeme stalo nakon unutrašnjeg pročišćavanja početkom devedesetih. Hvaljenje kako je ova stranka, za razliku od drugih, izbjegla unutrašnje rascjepe više ne igra. Vremena su se promijenila, kao i politički izazovi koje je polemika Tomac-Ninić samo naznačila i posredno dotakla. Bura je tek na pomolu.