Iako bi Slovenija i Hrvatska trebale biti uzor za dobrosusjedske odnose, otvoreni problemi oko granice tijekom ljetnih su mjeseci eskalirali do te mjere da su predstavnici državnoga vrha i u Zagrebu i u Ljubljani u početak političke jeseni odlučili krenuti presijecanjem gordijskog čvora i dosadašnje prebacivanje loptice oko toga tko je što dobio, a tko je što izgubio parafiranim sporazumom o granici, baciti u "ropotarnicu povijesti" i pokušati iznova.

Međutim, i Zagreb i Ljubljana u toj novoj rundi razgovora ne kreću baš od nule. Došlo je vrijeme da se premijeri dviju država, Ivica Račan i Janez Drnovšek, dogovore sasvim konkretno - oni moraju zaključiti da su dosadašnji pregovori polučili neuspjeh i da je jedini način da se granica konačno definira i cijelo to poglavlje jednom zauvijek završi izlaskom na međunarodnu arbitražu. Nadalje, predstavnici Slovenije i Hrvatske moraju se dogovoriti i o tome tko će biti pozvan da "presudi" u sporu i kojom će se dinamikom prikupljati dokumentacija, sastajati stručnjaci, ukratko - kako ići prema okonačnju granične trakavice.

Građani obiju zemalja, pokazuju ankete, "navijaju" da o graničnoj crti odluče predstavnici Europske unije. Međutim, točka sporenja vezana je i uz to koji će dio granice ići na arbitražu; Slovenija želi međunarodnim arbitrima uputiti i kopno i more, Hrvatska samo more i eventualne sporne točke na kopnu, uz upozorenje da slovenski prijedlog "ruši" zaključke Badinterove komisije, što može imati goleme posljedice ako bi se krenulo u diobu nečega što je već odavno podijeljeno. Zato je logično očekivati da će dežela i odustati od takvih nemogućih kombinacija.

Nitko ne spori da su se lani Drnovšek i Račan požurili s pregovorima o granici u dobroj volji i dobrosusjedskom duhu, da bi riješili ono što je već deset godina čekalo na dogovor, ali pokazalo se da je pregovaranje o granici i parafiranje samog sporazuma proizvelo kontraefekte. U jednom trenutku, kad su Zagreb i Ljubljana stali izmjenjivati diplomatske note, slovenske ribarice nekontrolirano "haračiti" po Piranskom zaljevu, a domaći dušebrižnici zazivati topovnjače, činilo se da se situacija više neće tako lako smiriti i da su dobra volja i pozivi za dobrosusjedstvo otklizali u dubine Jadranskog mora.

No, iako su se političari s obje strane granice trsili u okrivljavanju onih drugih za eskalaciju incidenata, što je kulminiralo u nebuloznoj izjavi iz Ljubljane kako Hrvatska želi destabilizirati Sloveniju, tjedni nadmudrivanja i prepucavanja pokazali su da su oni koji donose odluke na vrijeme znali stati na loptu, odnosno nisu podlegli "niskim strastima". Drnovšek i Račan redovito su se čuli telefonom, vjerojatno i više puta nego li je javnost s obje strane granice obaviještena o tome, pozivali su na smanjenje tenzija i konačno dogovorili da će razgovarati oči u oči kako bi se konkretno raspravila arbitraža. Odabir tog mehanizma međunarodnog prava ne znači poraz ni za jednu stranu; to ne znači da smo necivilizirani ili nesposobni. Naprotiv, arbitraža znači da "niske strasti" i oštru "teritorijalnu retoriku" dvije zemlje žele otkloniti instrumentom međunarodnog prava. U tome nisu ni jedine, niti posljednje.