Ljeto se bliži kraju. Počinju se svoditi računi o protekloj sezoni, broju noćenja, financijskim efektima, ostvarenim milijardama dolara. Počinju analize o tome što je bilo dobro, a što loše. U tim svođenjima i promišljanjima neizbježna su i pitanja vezana uz tečaj kune. Što bi bilo da je tečaj bio ovakav ili onakav? Povod je to da prozborimo o tečaju kune, temi o kojoj rasprava u hrvatskoj stručnoj i političkoj javnosti ne prestaje već godinama.

Banalni iskaz broja domaćih novčanih jedinica koje treba dati za jednu stranu novčanu jedinicu, odnosno cijena stranog novca, zaista je komprimirani izraz beskonačnog broja najrazličitijih utjecaja. On je izraz odnosa intrizičnih vrijednosti samih deviza, tj. njihove kupovne moći, zatim stanja i odnosa u ponudi i potražnji, ali isto tako i korektivnih faktora koji se putem različitih ograničenja i poticaja, politika, režima i mjera poduzimaju s ciljem postizanja željenoga međuvalutnog odnosa.

U svojim razmišljanjima o tečaju, ovdje dolazimo do točke na kojoj se moramo pozabaviti ocjenom je li dakle, taj tečaj na čije je formiranje i kretanje netko utjecao dobar ili ne, te da li je tečaj, o čemu se često govori, realan ili ne. Prije nego se upustimo u davanje takve ocjene pogledajmo kakav je tečaj odnosno politika tečaja kune. Vjerojatno će se velik broj stručnjaka i laika složiti s konstatacijom da je politika tečaja kune koja se provodi od strane monetarnih vlasti precijenjena kuna i fluktuirajući ali stabilni tečaj.

A priori davanje ocjene ovakvog tečaja kune nije moguće. Ta ocjena mora biti izvedena iz sagledavanja je li se provođena politika tečaja izvodi iz postavljenih ciljeva i strategije razvoja nacionalnog gospodarstva. Ako je upravljanje tečajem bilo takvo da je pridonosilo postizanju utvrđenih ciljeva, onda zasigurno tečaj možemo smatrati dobrim. Obrnuto, lošim ćemo smatrati tečaj disonantan postavljenim ciljevima i strategiji razvoja.

Pogledajmo sada što stabilna i precijenjena kuna donose u tekućim gospodarskim kretanjima. Uz sve ostalo, najznačajnije posljedice događaju se u sferi preraspodjele ostvarenog nacionalnog dohotka i to kako granske tako i regionalne. Prelijevanje se pritom događa od izvoznih ka uvoznim granama (odnosno poduzećima) i od pretežno izvoznih regija (kakva je Dalmacija) ka uvoznim regijama. Što je zastupljenost izvoza veća, to je i odlijevanje veće. Što je stabilnost tečaja i precijenjenost kune veća, to su štete koje izvoznici trpe dugotrajnije i razornije. Pauperizacija regija i sve veći broj gospodarskih subjekata na rubu propasti neizbježna su posljedica a naša stvarnost, uvjetovani između ostalog tim preljevanjima do kojih dovode stabilna i precijenjena kuna. Ako su te žrtve u funkciji ukupnoga bržeg progresa nacionalnog gospodarstva onda su one svjesno napravljene u ime budućeg zajedničkog boljitka.

A što ako se žrtve događaju, a boljitak izostane? Morat ćemo se onda složiti da je autonomno određena i sustavno provođena politika stabilnog i precijenjenog tečaja bila pogreška, da su žrtve bile uzaludne i da je šteta katastrofalna. Računi za ono što se događa već pristižu, ali onaj pravi tek će doći. Da će taj račun biti velik sigurno je. Da će pristići na naplatu i to je sigurno. Jedino što još ne znamo sa sigurnošću je kada će to biti.