I to se, nažalost, dogodilo: nakon što je prije šest dana Hrvatski fond za privatizaciju objavio javne ponude za kupnju većinskih paketa dionica u vodećim poljoprivrednim kompanijama, kao što su IPK Osijek, Đakovština, Kutjevo i Orahovica, a prekjučer, preko Hine, najavio da će to isto u idućih sto dana uraditi i s većinom turističkih poduzeća, koja su još u državnom vlasništvu, Vlada je zapravo strancima, samostalno i kao s olakšanjem, ponudila – ma kakav piranski plićak! – gotovo cijeli Jadran i Slavoniju!

Zavaravajući (ili, još bolje rečeno, inšempjavajući) sebe i cijelu hrvatsku javnost, bajkama prema kojima je država lošiji poduzetnik od bilo kojeg privatnika, i dalje – prema kojima je strana država bolji poduzetnik nego hrvatska država (slučaj prodaje Riječke banke), ili prema kojima je strani privatnik bolji vlasnik i poduzetnik od domaćega, Vlada je nakon što je sredinom ljeta dobila novu potporu Hrvatskog sabora, definitivno odlučila gotovo cijelu zemlju predati strancima.

Da zemlju? Ma, radi se o tome da se pod kapom privatizacije u većinski posjed stranih investitora sele najkvalitetniji financijski i gospodarski potencijali, a zapravo sav hrvatski bitak – i zemlja, i voda, i vatra, i zrak, sva četiri elementa, koja od samih početaka svjetske povijesti i filozofije obilježavaju slojeviti sastav nečije nacionalne ili državne duše.

Dosad su, što HDZ-ova vlada s kraja devedesetih, što Račanova koalicijska vlada s početka 21. stoljeća, strancima prepustile većinu zraka (u prijevodu, telekomunikacije, trgovački prostor, medije i banke), pokrenule radnje za skoru prodaju vatre (INA-e, HEP-a, JANAF-a), te u znatnoj mjeri pripremile i prodaju zemlje i vode (turističkih potencijala, marina, poljoprivrednih kombinata) ili su pak registrirale potonuće – što zbog vanjske agresije, što zbog naopake pretvorbe – gotovo cjelokupne ratne mornarice, trgovačke flote, ratnog zrakoplovstva, vojne industrije, proizvodnje domaće hrane, prehrambene industrije, a uskoro najvjerojatnije i brodogradnje, i niza marina, otoka itd. (koji na svoj način također reprezentiraju gubitak nacionalnog nadzora nad spomenuta četiri elementa: zemlju, vodu, vatru i zrak).

Vlada je, doduše, pokušala dio tih transakcija preusmjeriti na investitore s prebivalištem u Hrvatskoj ili, kao u slučaju Lukšić-grupe, na ulagače s hrvatskim pedigreom iz inozemstva. Ali, vrijeme u sve većem broju tih slučajeva ukazuje na žalosnu činjenicu da su i oni samo prolazni igrači, špekulanti, koji ubiru razliku u cijeni, i zatim tu privatiziranu imovinu preprodaju prvom stranom kupcu čim naiđe.