ZAGREB, 28. kolovoza - Hrvatski premijer Ivica Račan rekao je u utorak da za hrvatsku stranu nije prihvatljiva arbitraža za cijelu kopnenu granicu, kako se to predlagalo iz Slovenije, nego samo za sedam kilometara granice koji 1999. nije bio dogovoren između dviju država. Riječ je o području uz kanal sv. Odorika s čije se lijeve strane nalaze četiri zaseoka (Škrile, Škudelin, Mlini i Bužin) koje je Slovenija tražila (ili barem dva od njih uključivo s Jorasovom kućom), iako je raspoloživa dokumentacija potvrđivala da je Hrvatska obnašala vlast nad tim područjem na dan 25. lipnja 1991.

I bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić potvrdio je Vjesniku da je sa Slovenijom bilo dogovoreno 663 od 670 kilometara kopnene granice. Prema njegovim riječima, ostalo je sporno samo tih sedam kilometara uz kanal sv. Odorika i to zato što su Slovenci zatezali s rješavanjem tog dijela kopnene granice »radi razgraničenja na moru i traženja teritorijalnog koridora«.

Doduše, po njegovu sjećanju, i dio granice kod Svetog Martina na Muri, gdje se na hrvatskom teritoriju preko Mure nalaze nasipi koji štite slovenska naselja od poplava, također nije potpuno riješen iako je tamo granica posve jasna.

Sudeći prema napisima u slovenskom tisku, glavni je argument da je dio tog područja katastarski nekad pripadao općini Piran. Hrvatska strana, opet, osim činjeničnog stanja iz 1991. koje je zapravo presudno, ukazuje i na dokumente slovenskog podrijetla iz razdoblja bivše SFRJ iz kojih proizlazi da je upravnu i sudsku vlast na tom području imala Hrvatska, a ne Slovenija.

Pritom je taksativno navedeno da su kotarski sudovi u Piranu i Kopru nadležni samo za teritorij sjeverno od rijeke Dragonje, dok su južno od te rijeke nadležnosti pripale hrvatskoj općini Buje.

Pitanje je, međutim, gdje je Dragonja. Nedavno umrli prof. dr. Božidar Ekl iz Rijeke oštro se suprostavljao da odvodni kanal rijeke Dragonje kasnije nazvan sv. Odorikom bude granicom između dviju država. Kako je u više navrata objašnjavao u medijima, granica između Hrvatske i Slovenije bila je na Dragonji, ali na mostu u Sečovju. Kako je 1945. i u proljeće 1946. Dragonja poplavila dolinu pa i solane, tadašnji zapovjednik tadašnje zone A Viktor Lenac naložio je hitno reguliranje toka Dragonje. Zadatak su dobili Nikola Vekarić i Božidar Ekl. Umjesto proširenja korita Dragonje, odlučili su se proširiti i produbiti već postojeći odvodni kanal koji je bio zapušten i poslije je nazvan po sv. Odoriku.

Budući da su se kanalom odlijevale velike količine vode, to je, prema Eklovu tumačenju, dalo ideju Kardelju i društvu da kanal nazovu Dragonjom, a potom da to i ozakone. »Na njihov nagovor, 10. veljače 1947. jugoslavenska Komisija za granice odlučila je da granica između Slovenije i Hrvatske i dalje bude na rijeci Dragonji, ali sada na Kardeljevoj (i Bakarićevoj!) Dragonji - u koritu kanala sv. Odorika«, pojasnio je dr. Ekl svoje stajlište u razgovoru za Glas Istre (2. listopada 1998., str. 43).

No, s obzirom da Hrvatska pri identifikaciji granične crte sa susjedima, pa tako i sa Slovenijom, polazi od Badinterovih načela, prihvaćajući stav da one trebaju biti onakve kakvu su bile 25. lipnja 1991., tako ne spori ni granicu na kanalu sv. Odorika.

Ne treba biti preveliki optimist da će sadašnji slovenski političari prihvatiti arbitražu pogotovo u vezi s razgraničenjem na moru, jer su svjesni da im međunarodno pravo ne može osigurati ni većinu Piranskog zaljeva, a posebice ne suvereni koridor do otvorenog mora, što žele ostvariti po svaku cijenu. Iako su u zadnje vrijeme tamošnji dužnosnici govorili da se u krajnjem slučaju ne protive arbitraži, ali »ne samo o morskoj nego i o kopnenoj granici«, takve izjave prije treba shvatiti kao taktički manevar nego kao istinsko pristajanje na rješavanje graničnih problema s Hrvatskom pred »sudom trećega«. Dovođenje u pitanje cijele kopnene granice vjerojatno je samo alibi za odbijanje arbitraže. S tim u vezi zanimljivo je i stajalište predsjednika hrvatske vlade Ivice Račana. Iako se na konferenciji za novinare u utorak također založio za arbitražu, odbacio je ideju da predmetom arbitraže osim morske postane i cijela kopnena granica. »Ta je (kopnena) granica dogovorena još 1999., a za arbitražu može ostati najviše sedam kilometara granice koji su ostali sporni«, rekao je Račan.

Time je dao do znanja da ne namjerava u vezi s hrvatsko-slovenskom granicom sve vraćati na početak. Uostalom, s obzirom na to da je kopnena granica između tadašnjih republika postojala, dvije zemlje nisu niti vodile pregovore o razgraničenju (što treba napraviti na moru jer granice nije bilo) nego tek o identifikaciji granične crte.

Ništa manje neprihvatljivo nije i to što Slovenija, suprotno politici dobrosusjedstva kao »taoce«, dok se ne riješi problem granice na moru, drži i hrvatsku Svetu Geru, i hrvatsku polovicu nuklearke Krško, i uloge hrvatskih štediša u Ljubljanskoj banci šaljući, uz to, svoje ribarice i policijska plovila u provokativne izlete skoro sve do savudrijske obale. Takvom politikom koja nije trenutačni hir nego se provodi u kontinuitetu, teško se može doći do bilo kakva dogovora utemeljenog na obostranom kompromisu.

Želi li razvijati normalne odnose s Hrvatskom, Slovenija to treba i pokazati rješavanjem barem jednog od problema koji je sama izazvala. Međutim, čak je i tamošnji predsjednik Kučan bio gotovo demoniziran u medijima kad je vrlo pažljivo, ali ipak jasno, predložio da slovenski vojnici postupno napuste Svetu Geru ili da Ljubljanska banka ipak ima obvezu vratiti dugove svojim neslovenskim štedišama. S takvom politikom isključivosti teško se dolazi do bilo kakva dogovora, pa i onog o eventualnoj arbitraži.