Vjesnik: 29. 08. 2002.

Hrvatska u slatko-kiselom sosu

VIKTOR VRESNIK

U čemu je zapravo problem osječke Šećerane? U tome što je zbog pokušaja izvoza šećera koji sadrži (uvoznu) šećernu trsku ostala bez predsjednika i jednog člana Uprave, u tome što bi kazna za carinski prekršaj mogla doseći više stotina tisuća eura (što Šećerana vjerojatno sama ne bi podnijela) ili u tome što su Grcima pokušali prodati nečiji tuđi šećer pod hrvatskom etiketom?

Mediji sad kalkuliraju s tri moguća scenarija »slatke afere«: malo vjerojatnom diverzijom, lopovskom zaradom na razlici u cijeni između šećerne trske i repe i - na kraju - »nečijom velikom glupošću«.

Riječ je sasvim sigurno o zadnjem scenariju (koji sam po sebi ne isključuje automatski prve dvije varijante), a tužna je istina da se »velika glupost« ne može lokalizirati na područje osječke Šećerane.

»Tako smo oduvijek radili«, ili - u drugoj varijanti - »Tako nikad nismo radili«, ili »Na kraju to ionako nitko neće primijetiti«... Koliko je puta svatko od nas u bezbroj (potpuno različitih) prigoda odslušao svaku od tih rečenica. Bilo da je riječ o majstoru koji je došao popraviti vodokotlić ili nervoznim činovnicima u poreznoj upravi i drugim državnim službama, otpor prema promjenama, ali i bilo kakvu uvođenju civilizacijskih pravila (jer zapravo je o tome riječ) čvrsto je ukorijenjen u naš odnos prema radu, okolini, kolegama, klijentima...

I što u tom svjetlu nekome znači da jedno od načela Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Hrvatska sklopila s Europskom unijom i to da proizvodi koji se izvoze kao hrvatski (pa su zato oslobođeni carine) moraju biti napravljeni od hrvatskih sirovina? Ako ga ne uhvate - ništa. A ako ga uhvate...

Grci su u pokušaju prevare uhvatili Osječane, a ne nekoga drugoga, ali to ne znači da drugih nema, iako se baš u to danas zaklinju službenici Ministarstva gospodarstva. Talijani i Austrijanci već su prije posumnjali da »Hrvatska šverca šećerom«, pa su zbog toga bili uvedeni uvozni depoziti za hrvatske proizvođače, koji bi im se, dokaže li se da ne varaju, vratili.

Izgubi li Hrvatska zbog osječke prevare izvozni posao vrijedan 180 milijuna kuna, bit će to šteta koja će se teško nadoknaditi. Argument koji Austrijancima i Talijanima potvrđuje da su bili u pravu (čak ako i jest riječ samo o jednom izoliranom primjeru, što tek treba dokazati) neusporedivo je veća šteta koja neće pogoditi samo šećerane nego i sve druge izvoznike.

Ima li povjerenje cijenu, ona je sigurno viša od 180 milijuna kuna.