Bili smo, ovih proteklih petnaestak dana, u zabludi. Živjeli smo u uvjerenju da je a) premijer Račan osobno parafirao »Riječki sporazum« (podsjeća me, nekako, na »Riječku krpicu«, isto tako neslavan događaj iz naše novije povijesti) o hrvatsko-slovenskoj granici u Piranskom zaljevu i na kopnu; b) da je Hrvatska apsolutno čista glede izvoza hrvatskog šećera na tržište EU i da mi tu ništa ne varamo. Sada moramo konstatirati da smo bili prevareni u oba slučaja. Niti je Račan parafirao sporazum s Drnovšekom, već je to učinila moja kolegica, politologinja Olga Kresović - Rogulja iz Ministarstva vanjskih poslova, niti je Hrvatska »čista« u poslu izvoza šećera u EU.

U prvom slučaju, premijer Račan nas je držao u zabludi gotovo godinu dana. Kako to? Kako to da je taj sporazum, pompozno najavljen kao Račanovo konačno rješenje naše zapadne granice i uvod u svekoliko rješavanje spornih bilateralnih pitanja sa Slovenijom, sada odjednom ispao »dogovor stručnjaka«, koji su parafirali šefovi »stručnih komisija«? Odgovor je vrlo jednostavan: jer stručnjaka u tom sporazumu, bar s hrvatske strane, nije ni bilo.

Premijer Račan i ministar Picula raspustili su, neposredno pred objavljivanje »povijesnog sporazuma sa Slovenijom« Državno povjerenstvo za granice na čelu s dr. Hrvojem Kačićem. Javnost tada nije uopće reagirala, a morala je. Svi su šutke prešli preko toga, da je Hrvatska ostala bez svojih najboljih stručnjaka, eksperata za međunarodno i pomorsko pravo. Bilo bi daleko bolje za Hrvatsku, da su tada svi nadigli dreku zbog toga. Ali, pazi sada! Dr. Kačić je, izgleda, član HDZ-a (bio ili jest, nije važno). I akademik Rudolf je bio ili jest član HDZ-a, i to je nekome izgleda dalo štofa da šutke pređe preko te činjenice, da je lustracija eksperata pomela uz njih i druge naše vrhunske eksperte. I tu je javnost morala dići svoj glas. Nije važno je li netko član ove ili one stranke, važno je da li je priznati stručnjak u svome poslu. A to zasigurno jesu i dr. Kačić i akademik Rudolf... Zato je sve pošlo po krivome. Na kraju, ispast će žrtveni jarac politologinja Olga Kresović-Rogulja, koja se našla na čelu te komisije, iako za to nema formalnih kvalifikacija – nema adekvatno pravničko znanje, koje je u tom poslu potrebno. Da stvar bude još gora, u to doba, kao ni sada, Hrvatska nema glavnog pravnog savjetnika u Ministarstvu vanjskih poslova. Otišao je dr. Vukas, prvi naš glavni pravni savjetnik, koji je tvrdoglavo i uporno nametao stručne kriterije, čak i kad se Tuđmanu to nije svidjelo. Otišao je i dr. Stanko Nick, napisavši dvije knjige iz diplomacije, udžbenik i diplomatski leksikon. Otišla je i Ljerka Alajbeg, koja je dobar pravnik, ali nema akademski autoritet koji je takvom položaju u državnoj upravi potreban. Nema ga ni Olga Kresović, koja je politolog i bila bi, vjerojatno, dobar zamjenik ambasadora u Sloveniji, jer govori izvrsno slovenski, što je rijetko među Hrvatima koji prepotentno drže da bi Slovenci morali s nama komunicirati na našem jeziku.

Olga Kresović nije kriva što je došla u situaciju, da je morala u ime »stručne skupine« koje nema parafirati sporazum, koji je izašao iz političke kuhinje. Iako je tekst tog sporazuma baš onakav, kakav bi vjerojatno bio i ishod skupe i iscrpne međunarodne arbitraže, on je plod političkog voluntarizma i ignoriranja struke, a to je ono na što je hrvatska javnost morala reagirati mnogo prije. Mnogi su stručnjaci, pa među njima i ti isti ugledni pravnici, reagirali uvrijeđeno i odmahnuli rukom. Ali je u njihovo ime trebala dignuti svoj glas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, stručne ustanove i udruge, pa bi se bar tako izbjegla sramota koja izlazi sada na vidjelo. Slično je i sa osječkim šećerom: Hrvatska je, opet, obmanula Europsku uniju i prekršila Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji. Uzrok tome je isti: javnosti su bile servirane krive informacije. Sada vidimo, da je osječka šećerana doista pomiješala naš šećer s uvoznim, što je zabranjeno, i da je to mislila podmetnuti – Grcima, valjda zato što su oni »Balkanci«, pa nas neće prozreti, zaboravljajući da su Grci itekako punopravni članovi EU. I sada, kao epilog opet jedne velike blamaže u svijetu, pitanje je što će se dogoditi? Hoćemo li i iz tog slučaja izvući neku pouku, mi, građani, kada to neće političari? Jedini bi dosljedan epilog ove »šećerne afere« bio da se vrati povjerenje u Hrvatsku i uljudno obeća EU se takvi slučajevi više neće ponoviti. A kao jamstvo za to, treba toj istoj međunarodnoj javnosti ponuditi logični potez: ostavku predsjednika Nadzornog odbora državne šećerane, ministra Pančića, jer kakav je to »nadzor« koji on vrši, kad je i on ostao obmanut? I, naravno, zatražiti ostavku od direktora Hrvatskih carina, upravo zbog »zapovjedne odgovornosti«, jer ni carina nije odradila, stručno, svoj posao. Jedino tako ćemo povratiti djelić izgubljenog povjerenja u svijetu.