Predstava svijeta kao jedne cjeline uobičajila se objašnjavati pojmom globalnog. Ako bionomija znači prilagođavanje organizama životnoj sredini, izvedimo iz nje "globalonomiju" kao potrebu prilagođavanja različitih društava jedincatom svijetu. Međutim, bogati se i dalje zalažu za bipolarnost svjetskog poretka u kojem se siromašni drže u getu neodrživog razvoja. Summit o održivom razvoju u Johannesburgu već je prvih dana iskazao sva protuslovlja Zemlje koju bogate države gledaju kao neograničenu plohu vlastita napredovanja, a siromašne kao rotirajuću kuglu, budući da klimatska trauma na jednome mjestu, koju stvaraju bogati, ubrzo postaje svojinom čitavog planeta. Time se urušavaju dva mita: o globalizaciji kao isključivom interesu moćnih i SAD-u kao "prirodnom" vođi čovječanstva.

Na skupu se žarišno tematizira kako iskorijeniti siromaštvo. Uoči njegova održavanja lideri Svjetske banke i MMF-a, koji su i sami uzročnici progresivnog nazadovanja država-parija, retoričkim su inovacijama ukazivali na potrebu korjenite promjene dosadašnjeg programa pomoći zemljama u (ne)razvoju, plasirajući iluziju kako je siromaštvo pobjedivo u idućih pedeset godina.

Nije problem u mijenjanju modaliteta pomoći, nego kurentnog kapitalizma koji prema glavnom uredniku Le Monde diplomatiquea Ignaciju Ramonetu stvara socijalne nejednakosti kakvih nije bilo ni u doba faraona, jer je npr. imetak tri najveća svjetska bogataša veći od ukupnog prihoda 48 najsiromašnijih zemalja. One države koje diktiraju stanje razvojnog duha ne dopuštaju pojavu egalitarnijeg kapitalizma koji bi povećao izglede nerazvijenih država u lančanoj reakciji svjetske trgovine koju je ubrzala globalizacija. Ako je cilj razmjene u tome da jedino konkurentni proizvodi mogu naći kupca, onda se zemlje u razvoju nikada neće moći obogatiti kroz postojeći kompetitivni kapitalizam. Paradoksalno je da gladni Jug može bogatom Sjeveru konkurirati samo nižom cijenom proizvodnje hrane, ali se takvo tržište ne želi globalizirati. Bush je ovih dana navijestio da će američkim poljoprivrednicima u sljedećih deset godina donirati stotinjak milijardi dolara.

Očito je da unutar postojećeg sustava globalnog kapitalizma za nerazvijene nema održivog razvoja, jer je i po priznanju OECD-a većini država teže nego što je bilo prije deset godina. Unatoč tome, nema ozbiljnih rasprava o uravnoteživanju razvoja kapitalizma, a ne nekog "razvoja uopće". Kapitalizam sveden na sveuništavajuće profiterstvo ostavlja za sobom ekološku, demografsku i socijalnu pošast. A takav kapitalizam danas ima vodeću riječ i predstavlja se kao jedini izgledni kapitalizam. Da je to tako govori i podatak da SAD nastavlja biti najveći zagađivač planeta i tvrditi da ima prirodno pravo hegemonije i dominacije svijeta. Bush je to ilustrirao izjavom da mu je preče obnoviti oštećenu ogradu nego nazočiti ovoj konferenciji - najvećoj u povijesti UN-a i time priznati njegovu stožernu ulogu u svijetu. Smanjivanje emisije ugljičnog dioksida, glavnog uzroka efekta staklenika (u čitavom svijetu povećane za 9 posto, a samo u Americi za 18 posto!), za njega je neprihvatljivo, jer bi podiglo troškove američke energetike, a time i američke privrede.

I u proizvodnji i u trgovanju (čelični i agrarni protekcionizam) i u zaštiti okoliša razvidan je odrješiti, gotovo militantni voluntarizam kome se ostatak svijeta više možda i ne usuđuje suprotstaviti. Spada li globalna ili bilo kakva etika u nacionalni interes! Kamo ide svijet bez zajedničkih principa ponašanja, bez vjere u ravnopravnost ljudi i naroda? Johannesburg nije samo američka ekološka rugalica svijetu, već simptom realnih odnosa snaga u međunarodnim odnosima, trijumf supremacijske nad humanističkom sigurnošću, kriza globalne diplomacije. Clintonova era davala je drugačiju perspektivu. Vanjska politika pojedinih zemalja počela je aktivnije voditi računa o etičkim načelima. Ondašnji ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva Robin Cook obvezivao se provoditi "moralnu vanjsku politiku", a njegov francuski kolega Hubert Vedrine napominjao je kako francuska vanjska politika mora dosegnuti ravnotežu između povijesnog iskustva realnosti i "zahtjeva suvremene etike".

Dolaskom Busha cijela je ta atmosfera nazrijevanja drugačijeg, ideal-političnijeg svijeta ishlapjela pred njegovom ostracističkom terminologijom vanjskopolitičkog diktiranja. Jesu li anni mirabili (godine čuda) u kojima je Amerika štitila svijet od sebe - nepovratno prošle? Najveća američka prednost od njezina stvaranja bila je volja za demokracijom. "Džefersonovska demokracija" s početka 19. stoljeća sadržavala je sve one lijekove koji su i danas potrebni Americi: nazor da demokraciju stabilnom čine "mali ljudi", a ne financijski i industrijski moćnici koji je korumpiraju radi vlastite koristi. U međunarodnim odnosima mali ljudi znače male države. A to podrazumijeva demokratsko upravljanje svijetom.

Ako se vrati respektiranju vlastitih demokratskih polazišta, već poprilično tendenciozno zamagljenim događajima 11. rujna 2001., SAD će povratiti ne samo izgubljeni predvodnički ugled nego i poljuljani utjecaj na međunarodnu zajednicu. Supremacijska samoizolacija lišava Ameriku njezina tradicionalnog optimizma koji ju je tijekom čitavog 20. stoljeća uznosio kao najnapredniju silu - smionu u suprotstavljanju zlu i konstruktivnu u izgradnji dobrog.

Globalizam nikako nije vrijeme za autarkijske mentalitete. Švicarska je učlanjenjem u UN zorno pokazala da je svijet jedan i da globalizacija obeshrabruje apstinentsko distanciranje od stvaranja međuovisne sutrašnjice. Šansa Hrvatske je s tim u vezi u "diplomaciji predlaganja", jer bez neovisnog duha nema ni neovisne države, a bez neovisne države nema ni neovisnog utjecaja na događaje. Tu bi se od titoizma kao shvaćanja ravnoteže moći u svijetu i vizije vlastite strategije balansiranja - pridobijanjem kritične mase istomišljenika - dalo štošta naučiti. Ali kome je do učenja u sredini gdje je većini političara uvijek sve jasno u crno-bijelim kategorijama? I koji se unatoč tomu stalno čude svojim sivim rezultatima?!