Strah u Hrvatskoj piše presude, posebno često u procesima za ratne zločine. Taj strah izražava se na različite načine. U Šibeniku se prekjučer, kako reče ministrica, dogodio presedan, koji ruši ugled hrvatskog pravosuđa. Sudac porotnik utekao je u bolnicu, baš onoga dana kada je trebalo izreći presudu četvorici Hrvata, optuženih za brutalno ubojstvo dvoje staraca neposredno nakon Oluje. Porotnik je sudu poručio da ga smatraju mrtvim.

Da je takvo ponašanje rezultat straha – o tome upućeni uopće ne dvoje. Samo je pitanje čega se šibenski porotnik tako strašno uplašio – pritiska da sudjeluje u osuđujućoj presudi, kako tvrde odvjetnici i obitelj optuženih, ili je pukao pod pritiskom onih koji su tražili oslobađajuću presudu. Dosadašnja suđenja bez izuzetka su obilježena presingom da se Hrvati ne kažnjavaju za ratni zločin. Kako se pritisci mogu razmahati odmah su u Šibeniku demonstrirali prijatelji optuženih, koji su blokirali glavnu prometnicu, protestirajući, prijeteći i vlast nazivajući crvenom bandom, četnicima i zločincima.

Prije Šibenika snaga straha pokazala se možda najjasnije u slučaju Lora, gdje su svjedoci redom patili od amnezije. Prethodno su ih i na sudskim hodnicima salijetali snagatori s otvorenim prijetnjama, sudac je jasno stao na stranu optuženih, dopustio je pretvaranje sudnice u miting-plac, pustio je optužene iz pritvora i tako dvojici, od petorice, omogućio da pobjegnu.

Jedan od ključnih svjedoka zločina u Gospiću, Zdenko Ropac, koji se sklonio u Njemačku, u intervjuu jednom tjedniku ovih dana govori o tome da Hrvatska svjedocima ne jamči nikakvu zaštitu. Smatra da je ubojstvo Milana Levara posljedica takve situacije. »Država svojim krunskim svjedocima mora pružiti sigurnost i zajamčiti im egzistenciju, a ne ih, poput Levara, ostaviti na milost i nemilost«, kaže Ropac, dodajući da su »istraga i sud svakog svjedoka gospićkih zbivanja iskoristili i prepustili im da se sami snalaze«, pa su se oni nakon svjedočenja prisiljeni »vratiti u svoje sredine, gdje su zajedno s obitelji u velikoj opasnosti«. Zato se on, iako je svojedobno dao iskaz Haškom sudu, pred hrvatskim sudovima više nije spreman pojaviti.

Kao što su nezaštićeni svjedoci, gotovo su isto tako nezaštićeni i oni koji bi trebali suditi. Strah je stoga ne samo proizvod grupa koje njegovim raspirivanjem pokušavaju opstruirati sankcioniranje ratnog zločina. Zastrašivanju pomažu i oni koji mu se ne odupiru a morali bi. Zato se ne mogu kriviti samo oni koji izravno prijete i teroriziraju. Za nabujali strah odgovorni su i kreatori zakona i moderatori funkcioniranja pravosuđa, dakle državna vlast i političke stranke. A oni nit' se opiru halabuci kontra procesuiranja ratnog zločina, niti su stvorili sustav koji bi osiguravao poštena, ničim ometana suđenja. Ne može se očekivati da pravda funkcionira na hrabrosti i herojstvu pojedinaca, kakvo nesumnjivo u suđenju gospićkoj skupini pokazuje sutkinja Ika Šarić.