Račanov samovoljni sporazum s Drnovšekom doživio je brodolom u Piranskom zaljevu. Premijer je priznao pogrešku i nakon godinu dana preokrenuo politiku prema granici sa Slovenijom. No, razočarani Slovenci i ohrabrena hrvatska oporba debelo će naplatiti taj njegov politički izlet

Vrag uvijek dolazi po svoje, pa tako i premijeru Ivici Račanu iznenada stižu na naplatu politički računi zbog kontroverznog i samovoljnog dogovora o granici kojeg je lani u srpnju »u četiri oka« postigao sa slovenskim kolegom Janezom Drnovšekom .

Znakovito je kako je upravo Slovenija ovoga kolovoza uzdrmala Račanov položaj u Hrvatskoj potičući novu seriju incidenata u Piranskom zaljevu. Hrvatska oporba to je politički spremno dočekala, kriveći premijera da je tom zatezanju najviše pridonio upravo njegov nesuđeni dogovor s Drnovšekom o granici na moru, te zatraživši od njega da javno prizna pogrešku.

Taj sporazum još i danas je obavijen velom tajne, a postignut je u sjeni srpanjske političke krize u Hrvatskoj zbog haških optužnica, te ostavke Dražena Budiše na mjesto šefa HSLS-a. Javnost je tada bila zaokupljena krizom Vlade okončanom u noći između 15. i 16. srpnja, kada je Vlada dobila veliku potporu u Saboru, a sporazum o granici sa Slovenijom parafiran je samo četiri dana kasnije, 20. srpnja u Otočcu ob Krki. Dok je javnost u Sloveniji već idući dan bila obaviještena o rezultatima sporazuma, a u njihovim novinama su osvanule i karte predloženog razgraničenja na moru, naša je javnost morala čekati pet dana da bi doznala kako je u svemu tome prošla Hrvatska.

Prema neprovjerenim tvrdnjama, Kačićeva je komisija sa slovenskom već dogovorila rješenje po kojem bi granica kroz Piranski zaljev išla više u korist Slovenije, ali bi se u ravnoj crti nastavila prema sjeverozapadu do talijanske granice na moru. Kačićeva komisija, međutim, zbog nepoznatih razloga nije stigla potvrditi to rješenje, jer je bila raspuštena, a nakon Račanova dogovora s Drnovšekom u četiri oka, »Kačićeva« granica na moru na izlazu iz Piranskog zaljeva više nije nastavila put prema sjeverozapadu. Granica se iznenada spustila ravno prema zapadu, a zatim je skrenula i prema jugozapadu. Većina u Hrvatskoj (uključujući HSS i druge stranke na vlasti) smatra to odricanjem većim od stotinu četvornih kilometara, za što naša zemlja nije dobila uzvratni teritorijalni ustupak.

Stoga nije čudno da je Račan počeo gubiti bitku za sporazum o granici sa Slovenijom čim je njegov sadržaj u Hrvatskoj prvi put objelodanjen. Činjenica je, međutim, da je Račan nakon godinu dana – usporedo s brodolomom koji je doživio njegov samovoljni izlet s Drnovšekom – odbacio stari pristup i iz temelja preokrenuo politiku prema otvorenim graničnim pitanjima sa Slovenijom. Ovih dana premijer za ta pitanja predlaže međunarodnu arbitražu – što je stav koji se temelji na širokom nacionalnom konsezusu u Hrvatskoj.

Teško je očekivati da će Račan zbog toga naići na odobravanje Drnovšeka kada se s njim bude sastao u utorak, najvjerojatnije u Zagrebu. No, Sloveniji koja 2004. godine planira postati članicom EU-a, i bez toga je teško udovoljiti. U ovom trenutku ona ima problema i s ostalim susjednim zemljama, čemu se čudio i Financial Times, kad je proljetos objavio velik prilog o Sloveniji. Tada je taj londonski list citirao i austrijskog veleposlanika u Ljubljani koji je, navodno, izjavio: Kad neka zemlja ima problema sa svim susjedima, onda se treba pitati ne samo što je s tim susjedima, nego što je i s dotičnom zemljom.

No, logično je očekivati da će Račan za međunarodnu arbitražu sa Slovenijom dobiti potporu ne samo vladajućih stranaka, nego i oporbe, bez obzira na Sanaderov zahtjev za premijerovom ostavkom. Oporba mora raditi svoj posao i »puhati za vratom« vladajućima, ali premijere ne možemo mijenjati kao odjeću, ili svako malo održavati izbore, kad god se netko sjeti. Ako je Račan već napravio štetu, oporba bi trebala paziti da ne napravi još veću, i to u trenutku kada je premijer svoju pogrešku priznao.