Riječko suđenje optuženima za ratni zločin nad civilima u Gospiću 1991. godine, zanimljivo je i po tome što se kao svjedoci pojavljuju nekadašnji najviši dužnosnici hrvatskih obavještajnih službi. Na riječkom procesu neće se utvrđivati najviša zapovjedna odgovornost i kažnjavati one koji su za zločin znali, a nisu poduzeli mjere da ga sankcioniraju. Ipak, sutkinja Ika Šarić od svjedoka iz tadašnjeg policijskog, vojnog i obavještajnog vrha traži da kažu tko je sve imao informacije o događajima 1991. u Gospiću i tko je što poduzeo da se oni sankcioniraju. S tim u vezi najintrigantija su nedavna svjedočenja Josipa Manolića, predsjednika svih ratnih Kriznih štabova i šefa Ureda za zaštitu ustavnog poretka te Josipa Perkovića, pomoćnika ministra obrane Gojka Šuška, nadležnog za vojnu protuobavještajnu službu SIS te Vojnu policiju.

Manolić je posvjedočio da su civilne policijske službe imale informacije o zločinima. Glavnim krivcima za njih imenovao je okrivljene Tihomira Oreškovića i generala Mirka Norca. Ustvrdio je da je i predsjednik Tuđman bio o svemu obaviješten, uključujući i sumnje da je Orešković bio špijun jedne američke obavještajne službe. I Manolić i kasniji svjedok Smiljan Reljić, u to vrijeme pomoćnik ministra policije zadužen za kriminalističku policiju, govorili su o sastanku kod predsjednika Tuđmana u prosincu 1991., na kojem je odlučeno da cijeli slučaj prijeđe ingerencije MORH-a i da Perković kao šef SIS-a provede istragu.

Manolić i Reljić su dodali da su Šušak i Perković umjesto provođenja istrage, Oreškoviću dali mjesto u MORH-u i zaštitili ga. U svom iskazu Perković je ustvrdio da Manolić i Reljić nisu govorili istinu i da se nijedan nije zalagao za procesuiranje. On je i posredno odgovornost prebacio na pokojnog predsjednika Tuđmana, rekavši kako mu je ovaj napomenuo da Oreškovića treba procesuirati ako u istrazi kaže da je odgovoran za nestanke civila. A ako kaže da nije odgovoran, da ga ne treba procesuirati. Perković je kazao da Orešković nije priznao krivnju pa on dalje nije nastavio istraživati slučaj.

Perković i Manolić u latentnom su sukobu od 1991. godine. Perković je i prigodom ovog svjedočenja, kao i u nekoliko ranijih javnih nastupa ustvrdio da je Manolić želio njegovu smjenu, optužujući ga za bliskost s pokojnim ministrom Šuškom. Zamolili smo vitalnog 82-godišnjeg Josipa Manolića, predsjednika Hrvatskih nezavisnih demokrata, da ocijeni nastup Josipa Perkovića koji je na sudu kazao da za zločine u Gospiću nije ni čuo sve do spomenutog sastanka i naposljetku ničim nije teretio optužene Oreškovića i Norca. Čini se da ga Perkovićevo svjedočenje uopće nije uzrujalo, kao što se dalo očekivati.

»Važno je da je na sudu Perković potvrdio službenu informaciju na kojoj je njegov potpis iz 1991. da je Orešković za vrijeme boravka u emigraciji bio suradnik FBI-ja. Čudno je da tako bitan obavještajac, Perković je do demokratskih promjena bio šef SDS-a SRH, kaže da ne zna za Oreškovićevu suradnju s jugoslavenskom tajnom policijom - Udbom i KOS-om?«

»Tu nije bila riječ o tome da je tamo u izdvojenim slučajevima stradalo nekoliko ljudi. Naravno da u ratnim okolnostima šef vojne obavještajne službe ne mora znati za takve događaje. Tamo su počinjena masovna ubojstva o kojima je Perković morao znati i bio dužan poduzeti potrebno«, drži Manolić. Najiskusniji hrvatski obavještajac domeće da je značajno što je Perković na riječkom suđenju govorio i o ulozi Nikole Štedula u gospićkim zbivanjima, potvrdivši da su neki od optuženih bili članovi Štedulovog HDP-a ili jako bliski toj stranci.

»Štedul je imao daleko važniju ulogu u onome što se tamo zbivalo i nije bio tek puki predsjednik HDP-a«, tvrdi Manolić. Upitan da odredi važnost riječkog procesa za budućnost funkcioniranja pravosuđa u Hrvatskoj, Manolić kaže: »Rat je sam po sebi zločin. No, svijet još nije toliko napredovao da bi zabranio rat kao takav. Zato su propisana ratna pravila kojih se moraju pridržavati sve strane u sukobima. Nije dobro što SAD ne želi da američki vojnici potpadaju pod jurisdikciju Međunarodnog kaznenog suda, jer američka vlada mora biti svjesna da, ako negdje vojno intervenira, nužno postoji mogućnost da njeni vojnici počine ratni zločin. Kod nas se diže graja jer da oni kojima se sudi da su ubijali ratne zarobljenike, stare i nemoćne, nisu počinili ratni zločin, već da su to heroji. Herojstvo se pokazuje u borbama na bojišnici, ne ubojstvima ljudi iz skloništa ili ratnih zarobljenika. To je kukavičluk, a ta djela mogu biti motivirana strahom ili mržnjom i nikako ne doprinose pobjedi u ratu, već idu na ruku neprijatelju«, kaže Manolić.

»Teško je donositi sud samo na osnovu te izjave. Nju treba temeljito ispitati. Sigurno je da na čelu obavještajnih službi ne mogu biti osobe koje su sudjelovale u kriminalu i nezakonitim radnjama. Ako se optužba na Turekov račun pokaže utemeljenom, nadam se da će predsjednik Mesić i premijer Račan, koji odlučuju o imenovanjima šefova obavještajnih službi, znati što im je činiti«, rekao nam je na kraju Josip Manolić.