U javnost je napokon lansirana i "najizazovnija" hrvatska politička kombinatorika. Novinar od posebnog povjerenja premijera Ivice Račana tvrdi da je "najučinkovitije rješenje za Hrvatsku" u doglednoj budućnosti stvaranje koalicije dviju glavnih političkih snaga, SDP-a i HDZ-a. Taj bi spoj lijevog i desnog centra sigurno mogao osigurati stabilnu parlamentarnu većinu, možda i dvotrećinsku, čiji se nedostatak u aktualnom mandatu pokazao jednim od razloga neefikasnosti Vlade.

Što bi, doista, značilo da se dva najveća politička oponenta udruže u sastavljanju nove izvršne vlasti? Nesporno bi to bio krunski dokaz da se politička situacija u Hrvatskoj približava standardima zapadne demokracije, gdje moderna ljevica i desnica nisu zadrti politički neprijatelji, već samo poželjni suparnici u osmišljavanju politike koja će građanima osigurati boljitak. Izvjesno je, isto tako, da bi te dvije u obnašanju vlasti daleko najiskusnije stranke izbjegle neke od sada uobičajenih zabluda i lutanja. Naposljetku, što je na neki način porazno i za SDP i za HDZ, one su u svojim mandatima dokazale da je u hrvatskoj praksi teško i raspoznati za što se zapravo zalaže jedna socijaldemokratska u odnosu na populističku i konzervativnu stranku. U osnovi je, drugim riječima, izbrisana uobičajena razdjelnica između lijevog i desnog.

No, skorašnja je koalicija SDP-a i HDZ-a, ipak, samo "sanak pusti". Stranke čine ljudi sa svim svojim vrlinama i slabostima, a u ovom slučaju ima previše i osobnih i ideoloških sukoba da bi većina i jednih i drugih pristala na takvo političko "bogohuljenje". Stranački vođe Račan i Sanader ne bi mogli biti sigurni da ih njihovo članstvo u prvoj takvoj koalicijskog krizi ne bi uklonilo zbog "zastranjivanja" u provođenju stranačkih programa. Može se pretpostaviti, također, da bi velik dio javnosti prisilnu idilu između, recimo, Marina Jurjevića i Drage Krpine smatrao samo nemoralnom metodom održavanja na vlasti.