Količina apsurda u hrvatskoj dnevnoj politici već je odavno prešla iz zemaljskih u kozmičke dimenzije. Hrvatska grca pod teretom nezaposlenosti, gospodarstvo se puževim korakom kreće prema uvijek boljem i nedostižnom sutra, vanjski dug države se polako, ali sigurno približava crvenoj liniji, energenti poskupljuju i utjecat će na smanjenje životnog standarda, a oporbena elita na čelu s Matom Granićem, Draženom Budišom i Ivom Sanaderom traži ostavku premijera Ivice Račana zbog parafiranog sporazuma sa Slovenijom o Piranskom zaljevu! No, koliko god tim potezom hrvatska oporba desnog predznaka još jednom populistički kod javnosti igra na provjerenu kartu tvrdog suvereniteta, hrvatstva i patriotizma, toliko se odala u jednom sasvim prozaičnom smislu.

Naime, ako ta i takva oporba smatra da od Račana ne treba tražiti ostavku zato što u dvije i pol godine Vlada nije ispunila predizborno obećanje o brzom saniranju uništenog gospodarstva i povećanju standarda stanovništva, već ostavku traže zbog Piranskog zaljeva, to znači samo to da Granić, Budiša i Sanader smatraju kako ni oni ne bi mogli napraviti ništa bolje na gospodarsko-socijalnom planu. Zbog toga im ne preostaje ništa drugo nego političke poene pokušati tražiti na terenu koji smatraju domaćim, a to je kvazipatriotizam i falši nacionalizam. Pri tom je tužno, a dijelom i ružno, što su baš Mate Granić i Dražen Budiša našli za shodno da na Piranskom zaljevu bruse svoje otupjele političke sjekutiće.

Predsjednik DC-a je svojedobno kao ministar vanjskih poslova bio zaslužan za potpisivanje Sporazuma o malograničnom prometu koji je ratificirao i Hrvatski sabor, a koji slovenskim ribarima daje pravo ribarenja koje sada idiotski agresivno prisvajaju. Stranka Dražene Budiša je bila u Vladi premijera Račana od kojeg tada nije tražena ostavka zbog parafiranja sporazuma o Piranskom zaljevu, a Budiša ni kada je ušao u Vladu nije zatražio Račanovu ostavku zbog toga. Sve što je Budiša po tom pitanju napravio bio je odgovor na zastupničko pitanje u Saboru 12. lipnja ove godine, kada je ustvrdio kako na osnovama na kojima se započelo pregovarati sa Slovenijom neće biti moguće postići sporazum i da Hrvatsku neizostavno čeka novo definiranje pregovaračkih pozicija.

Stoga traženje premijerove ostavke zbog Piranskog zaljeva oporbene čelnike prikazuje u zbilja amaterskom svjetlu, a predstavlja ih i kao jeftine lovce na domoljubne političke poene. Umjesto da javnost nastoje uvjeriti kako će u slučaju pobjede na izborima znati pronaći brži izlaz iz gospodarske i socijalne krize, oni nemušto Račanu opet daju šansu za izgovor kako zbog drugih problema ne stigne rješavati gospodarska i socijalna pitanja. Zahtjevom za Račanovom ostavkom oporba je samo učvrstila redove u koalicijskoj Vladi koja može zahvaliti Svevišnjem što ima takvu alibi-oporbu.