Ključni dokaz o počiniteljima zločina je pismo nižeg zapovjednika u tadašnjoj 101. brigadi HV-a stožeru jedinice u kojem navodi imena 14 vojnika iz sela Vladislavci i Hrastine koji su u ubojstvu sudjelovali izravno ili kao promatrači. Njihov je »kaplar«, nakon što je saznao za zločin, odbio biti im zapovjednik, tražio da ih se isključi iz HV-a, a njihov zločin osudi. Nije od zapovjedništva dobio nikakav odgovor, pa je napustio HV. Danas je privatni poduzetnik.

Ne zna se ni razlog tom mračnom poslu. Međutim, prema podacima koji su prikupljeni u istrazi, mogući razlog je u žestokoj borbi tadašnjeg predsjednika Tuđmana s dvojicom lokalnih moćnika. Jedan je osječki, Branimir Glavaš, kojeg se Tuđman htio riješiti iz stranačkih razloga, pa je za njegov odlazak s mjesta osječko-baranjskog župana pristao da ga imenuje ga general-bojnika. Drugi je Mirko Norac, oko kojeg se odmah nakon rata pletu teške optužbe za ratne zločine, a koji je 1996. i kasnije iskazivao neprijepornu lidersku ambiciju i širu od lokalnoga gospićkoga kraja. Je li se tim potezom tadašnja vlast zapravo željela osigurati da se po istoku zemlje (Slavoniji) više ne motaju haaški istražitelji i time, po logici zapovjedne odgovornosti, ne dovedu u nevolju i državno-stranačko vodstvo u Zagrebu?

»Ne želim biti komadirom ljudima koji su ubili 19 civila u selu Paulin Dvor. Oni nanose tešku sramotu Hrvatskoj vojsci«, napisao je krajem prosinca 1991. godine zapovjedništvu 101. brigade HV-a jedan od nižih časnika. Kad nikakav odgovor iz zapovjedništva nije dobio, napustio je HV; danas je privatni poduzetnik / Otkriće zločina uslijedilo je nakon što su njihovi posmrtni ostaci pronađeni u proljeće 2002. godine u - Lici / Je li bivše špijunsko-političko vodstvo željelo odgovornost za 19 nepoznatih leševa pripisati ionako proskribiranome Mirku Norcu?

ZAGREB, 2. rujna – Slučaj ubojstva 19 civila u noći od 11. na 12. prosinca 1991. godine u Paulin Dvoru, selu nadomak Osijeka, sve je bliži pravosuđu. Zna se da je u ubojstvu sudjelovalo 14 pripadnika 101. brigade Hrvatske vojske. Oni su te noći u mljekarskom središtu osječke regije pogubili 18 Srba i jednog Mađara. Otkriće zločina uslijedilo je nakon što su njihovi posmrtni ostaci pronađeni u proljeće 2002. godine u - Lici.

Priča koja već neko vrijeme zaokuplja hrvatske medije ovih će dana dobiti svoj pravosudni oblik. Državno odvjetništvo mora obaviti još nekoliko tehničkih poslova kako bi pripremilo optužnicu. Važno je da su pravosudni dokazi o djelu u zločinu već uobličeni. To znači da je između »sitnih« i »krupnih riba« povučena pravna granica. To znači da spomenuta četrnaestorica izravnih počinitelja, u rekonstrukciji događaja otprije 11 godina, imaju svoje naredbodavce.

U spisu koji se priprema, na prvome je mjestu pismo nižeg časnika Hrvatske vojske, koji je krajem prosinca 1991. godine u strogo povjerljivom pismu zapovjedništvu 101. brigade HV-a naveo imena 10 vojnika iz Vladislavaca i četvorice iz Hrastina, kojima više ne želi biti vojnim zapovjednikom. »Ono što su učinili u selu Paulin Dvor nanosi tešku sramotu Hrvatskoj vojsci i od stožera brigade tražim da ih odmah isključi iz HV-a«. Kako od stožera 101. brigade nije dobio nikakav odgovor, autor pisma je napustio HV; danas je vlasnik privatne tvrtke.

U hororu koji je uslijedio, međutim, nikako se ne može uklopiti nekoliko, te 1991. godine, važnih činjenica. Prva, ti ljudi su uporno nekoliko dana ranije upozoravali vojna i civilna tijela na prijetnju da će biti pobijeni. Druga, da je 22. studenoga 1991. godine Glas Slavonije objavio naredbu tadašnjeg sekretara za narodnu obranu, kojom se zabranjuje napuštanje mjesta boravka stanovnicima osječke općine. Znači, o nekoj normalnoj »ratnoj osveti« teško da može biti riječi, jer su okolnosti, pa i konkretni potezi nadležnih bili najavom ubojstva koje je uslijedilo.

Istragom se uspjelo doći do pisma koje je Đuro Dečak, tadašnji zapovjednik Zbornog područja Đakovo, u čijem sastavu je bilo vojno sladište Lug u kojem su posmrtni ostaci mještana Paulin Dvora bili skriveni, krajem 1996. godine uputio Miroslavu Tuđmanu, tadašnjem apsolutnom šefu svih tajnih, špijunskih operacija u Hrvatskoj. U pismu Dečak upozorava Tuđmana na sve veći broj haaških istražitelja koji se »motaju« Osijekom, ispitujući o zločinu u Paulinom Dvoru. Kratko pismo završava upitom: »Što da radimo s tim leševima?«.

Što je Miroslav Tuđman odgovorio Dečaku, je li uopće ostavio kakav trag u tom povodu, istražna tijela zasad drže pod strogim embargom. Novine su, u međuvremenu, objavile da je spomenuti sastanak 14. siječnja 1997. godine bio ključnim za odluku o transportu. Je li tajnost toga sastanka i razloge za premiještanje leševa iz Slavonije u Liku »provalio« tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman? On je, naime, u doba kad su leševi bili preseljeni u Liku imao težak razgovor s Branimirom Glavašem, tadašnjim osječko-baranjskim županom. Susret je bio 2. listopada 1997. godine na Pantovčaku. Tuđman je Glavaša tada slomio haaškom prijetnjom vjerojatno i zbog Paulin Dvora. »Pogodbu« o slomu potvrdio je istu večer na susretu s Ivićem Pašalićem, Hrvojem Šarinićem i Zlatkom Matešom, a dokumentirao odlukom od 9. listopada kada je Glavaša imenovao general-bojnikom. Da bude generalom, to je bio Glavašev »uvjet« da odstupi sa županskog mjesta i - haaške optuženičke klupe.

No, zašto je odluka pala baš na transport u Liku, selo Rizvanušu? Političke prilike u međuvremenu, od 1991. do 1997. godine, bitno su se promijenile i u državnom i stranačkom vodstvu HDZ-a. Mirko Norac je, nakon mnogih događaja, postao prejakom osobom na ličkom području, stranački se potpuno osamostalio, a podaci o njegovu ratnom učinku gomilali su informacije u njegovu udjelu u nečasnim poslovima. Osim gospićkog, danas se to zna, nad njim se nadvija i slučaj Medačkog džepa za što je haaška optužnica već pripremljena i čeka se samo sudski pravorijek iz Rijeke.