Jutarnji list: 03. 09. 2002.

Velika koalicija: za i protiv

Dugotrajnija stabilnost crveno-crne koalicije vrlo je upitna. Ta bi koalicija baš mogla puknuti puno lakše nego ove sadašnje koaficije čim bi se jednoj od stranaka ukazala prilika

Piše: Zdenko Duka

Do velike koalicije SDP-a i HDZ-a može doći jedino ako poslije sljedećih izbora ni SDP ni HDZ ne uspiju uspostaviti relativno stabilnu vlast s primjerenijim koalicijskim partnerima.

Ponajviše će o budućoj vladajućoj koaliciji odlučivati HSS, a zasad nema iole sigurnih naznaka hoće li on za godinu dana biti bliži SDP-u ili HDZ-u.

Politička apatija i neodlučnost oko toga za koga bi glasovali nikad nije bila veća u ispitivanjima javnog mnijenja u Hrvatskoj.

Slabašne stranke HSLS i DC objektivno se, prema političkim procjenama i zahtjevima, već grupiraju uz Sanaderov HDZ, premda, pogotovo u HSLS-u, ističu kako su orijentirani na suradnju stranaka centra - HSS-a, DC-a pa čak i LS-a(!).

Iako bi izdvajanje nevelike Pašalićeve skupine oslabilo HDZ za nekoliko zastupnika, a slijedom toga bi ostali i bez dijela novca iz proračuna, Sanader intimno navija za takav rasplet jer bi izlazak pašalićevaca ubrzao proces profiliranja stranke prema desnom centru, tj. narodnjaštvu. Jedino formiranjem nove stranke, a onda i udruge radikalnije desne orijentacije, Sanaderov HDZ dobiva legitimitet umjerene stranke hrvatske desnice kojoj se onda na unutarnjoj sceni može otvoriti cijeli centar pa - i SDP.

Što je većina koju ima koalicija tanja, veće su mogućnosti međusobnih ucjena i stranački profil se gubi u kompromisima i trgovini. Pragmatični ustupci SDP-a HSS-u ili nekoj manjoj stranci mogu danas čak biti i veći i dalekosežniji, nego ustupci radi obnašanja zajedničke vlasti velikih stranaka, kakve su SDP i HDZ, kad bi, uz debelu većinu - dogovorile partnerstvo.

Crveno-crna koalicija ne bi bila hrvatska ili pak srbijanska iznimka (u Srbiji su zajedno bili Milošević i Šešelj). Postojala je slična koalicija i u Njemačkoj krajem šezdesetih godina, a u Austriji je koalicija socijaldemokrata i narodnjaka bila na vlasti - do posljednjih izbora.

S ovih pozicija čini se da će se SDP i HDZ približavati. S obzirom na to da HSS izravno odlučuje o opstanku koalicije, SDP će morati i više nego dosad činiti ustupke konzervativcima. A to je, svakako, put koji vodi, ako treba, i do HDZ-a.

Put Sanaderova HDZ-a logično ide k centru, odbacivanjem naslijeđa tuđmanizma u unutarnjoj politici, barem kad je riječ o paralelnoj vlasti obavještajaca, radikalnoj nacionalističkoj isključivosti i autokratskom vladanju.

Nije bilo lustracije za najkompromitiranije pripadnike KOS-a i Udbe ‘90. ili ‘91. godine, a nema je ni sada za sisovce i hisovce. Štoviše, možemo biti sigurni da ni jednoj velikoj zvjerki zbog privatizacije neće ništa važno biti pronađeno. Velike pljačke koju je omogućio HDZ-ov režim kao da nije ni bilo: sve je, naime, bilo po zakonu!?

Da je SDP zaista profilirana socijaldemokratska partija, a da je HDZ doista profilirana narodnjačka stranka, udruga bi bila teško moguća, ali ipak vjerodostojna. U ovom slučaju, dogovor bi bio sklopljen najviše iz osobnih interesa ljudi u stranačkim oligarhijama.

Postoje dobri razlozi za veliku koaliciju SDP-a i HDZ-a poslije izbora, ali nam se argumenti protiv nje čine brojniji i uvjerljiviji.

Argument "za" je što bi o vlasti odlučivale samo dvije velike stranke, koje bi mogle zajedno dobiti dvije trećine Sabora. Imale bi potporu velike većine građana.

Međustranačka tolerancija oblikovala bi sve niže pragove, a hrvatska nacionalna podjela na "partizane" i "ustaše" umanjila bi se i bila bi prepuštena prirodnom iščezavanju.

Vođenje politike svelo bi se na čisti pragmatizam, bez ideologiziranja i uspostavio bi se građanski standard u kojem bi bilo posve nevažno tko je na vlasti.

Glavni argument "protiv" velike koalicije je taj što bi tako trajno i zauvijek bili politički amnestirani i krivci za prikrivanje hrvatskih ratnih zločina, za uhođenje u političke svrhe i krivci za spregu s mafijom.

Argument "protiv" je da bi birači obiju stranaka bili prevareni jer je ipak velika većina glasača i članova obiju stranaka, onih koji od toga ne bi imali neposredne koristi, protiv udruživanja. Izbori bi praktički izgubili smisao, a nepovjerenje u politiku kao takvu još bi se pojačalo.

Umjesto da se stranke profiliraju na prirodni način, SDP i HDZ bi se u neprirodnoj koaliciji deformirali, a koalicija ne bi pomogla ni drugim strankama koje bi se sve udružile protiv crveno-crne koalicije.

I dugotrajnija stabilnost crveno-crne koalicije vrlo je upitna. Ta bi koalicija baš mogla puknuti puno lakše nego ove sadašnje koaficije čim bi se jednoj od stranaka ukazala prilika.