Napokon se netko od novinara odvažio na važan iskorak prema istini, čija medalja nema dvije strane nego samo jednu. Svaka pohvala gđi. Lovrić za članak od 2. rujna u kojemu je iznijela žalosnu istinu da trećesiječanjski pobjednici pokrivaju zulume svojih prethodnika iz Tuđmanove garniture. Svaka pokuda svim onim novinarima, a poglavito s apostrofom na “muškim kolegama” koji, po sadržaju dnevnog tiska, a kamoli Galić-Valićeve TV, nisu spremni javnosti hrabro priopćiti ono što su obični ljudi iskusili na vlastitoj koži, da im, naime, nakon 3. siječnja 2000. do danas nije bolje.

Međutim, građani reagiraju na nepravdu, ne zbog krive državne politike vječitih stanara na Trgu Sv. Marka u Zagrebu, nego zbog katastrofalne ekonomske politike Ivice Račana i pada standarda. I u bivšoj Jugoslaviji su njeni stanovnici postali nezadovoljni Titovim komunizmom tek kad su se u vrijeme Milke Planinc počeli voziti po principu par-nepar. Stoga su svjedočanstva o političkom kriminalu kudikamo važnija od kriminala u drugim sferama jer politički kriminal ruši sve - od ekonomije do pravne države, socijalne pravde i kulture. Takvo stanje pogoduje jedino mafiji.

Zašto je Račan ostavio Tuđmanove zločince u svojoj službi nije stvar ucjene nego dogovora koji seže još od vremena “Vlade nacionalnog jedinstva” u koju je današnji premijer kooptirao Tomca, a Budiša se, valjda, sam ponudio. Glede Gospića, Vukovara, glede privatizacije, podjele Bosne i Hercegovine - sve je Račan znao - u svemu je Tuđmana podupirao. Na briefingu u centrali SDP-a je odmah po Tuđmanovom povratku iz Tikveša informirao vrh svoje partije o tome kako mu je Franjo Tuđman priopćio da je sa Miloševićem postigao dogovor o podjeli susjedne države.

Prihvativši kao nominalni oporbeni vođa, sa tada (do 1992.) najviše oporbenih mandata u Saboru, Tuđmanovu obavijest - prihvatio je i sve ono loše za Hrvatsku zbog čega nam se obrambeni rat pretvorio u današnju obranu pred Haaškim sudom, gdje sjedi balkanski krvnik Slobodan Milošević. I Račan snosi ogromnu krivnju što se pored notornog ratnog zločinca - srpskog vožda, na Haaškom sudu nalaze i Hrvati.

Za zakon o privatizaciji, zbog kojeg je hrvatsko narodno gospodarstvo danas izgubilo tržišnu utakmicu sa Zapadom, Račanovi ljudi digli su ruke u Saboru zajedno sa Tuđmanovom glasačkom mašinerijom. Iako se pokojni Milan Levar povodom Gospića obratio za zaštitu i Ivici Račanu, kao i svim današnjim i bivšim članovima koalicije, samo je Dobroslav Paraga stao u obranu istine jer je upravo to od njega pokojni Levar tražio, a tražio je jer je imao povjerenja. To isto povjerenje pustili su niz WC-školjku vođe bivše oporbe a današnji vladari-šoguni u carstvu u kojemu je car fikus. Od Levarovog političkog ubojstva navršilo se dana 28. kolovoza dvije godine a Tuđmanovi suradnici u Račanovoj službi danas šute kao zaliveni!

Iako tada nije imao najviše oporbenih mandata u Saboru, nego tek kasnije, stvarni i iskreni oporbeni vođa nije se zvao ni Dražen Budiša jer je 1993. odbio predsjednika uvažene njemačke udruge za zaštitu naroda, Tillmana Zuelcha, da hrvatska oporba krene u Bosnu i zaustavi hrvatsko-muslimanski rat. U Washingtonu je Budiša pred kongresnicima čak i branio Tuđmanov deal sa Miloševićem. Kongresnici su ostali zaprepašteni jer su očekivali da će se bivši politički uznik iz jugo-komunizma Budiša žrtvovati za istinu i pravdu.

Na kraju su spoznali kako se jedino predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga žrtvovao, svjedočeći politikom i borbom svojih palih suradnika i svojom vlastitom borbom i politikom istinu i hrabrost koju poštovana gđa. Lovrić sustavno prešućuje, ali ne više dugo, jer što je voda hrvatskom društvu bliže grlu to će Račan i slična gospoda brže dojaditi svima te će velika satisfakcija biti kada bude pometen kao što je Tuđmana pomelo vlastito biračko tijelo. Lako je kad se prešućuje istina da je za pad Vukovara Tuđmanov najbliži suradnik Josip Manolić zlonamjerno optužio Paragu, da je za gospićka ubojstva Manolić opet optužio Paragu, iako HOS tada nije ni boravio u Lici.

Lako je kada sudovi i državni odvjetnici ignoriraju politička ubojstva Ante Paradžika i generala HOS-a i hrvatskog branitelja Blaža Kraljevića, koji su pali prvi od Tuđmanove ruke, zajedno sa Reihl-Kirom, ali, pošto se takvi teški politički zločini nisu pravno sankcionirali, niti javno moralno osudili, logično je da su se potom dogodili daljnji politički zločini, pljačkaška privatizacija, lomovi u društvu i bunt naroda kojega se više nakon svega ničim neće moći kupiti koliko god Račan (kao sintagma i za Sanadera, Granića Matu, Tomčića, Budišu itd.) ponudio.