Slobodna Dalmacija: 09. 09. 2002.
Sirotinja i statistika
Olgica IVIĆ GRIZELJ
Šesnaestogodišnja gimnazijalka, kćerka kolegice novinarke, kaže svojoj majci neki dan kako je primijetila da su sve siromašniji! Zašto? Pa, zato, žalosno će mala, što za sve što treba kupiti, a nije kruh i mlijeko, mama kaže: Pričekaj malo, moramo se pripremiti! Tako ta obitelj, gdje mjesečnu plaću privređuje dvoje intelektualaca, svako kupovanje tenisica, cipela ili bilo čega nejestivog, mora sjesti, proračunati i pripremiti se.
Ovakva obiteljska slika nije nimalo neobična, dapače, postala je normalna. No, je li spomenuta obitelj siromašna, teško je reći, jer gdje je službena, a gdje stvarna granica siromaštva? Davorko Vidović, ministar rada i socijalne skrbi, zasigurno bi tu obitelj svrstao među onih 80 posto hrvatskih obitelji koje se subjektivno smatraju siromašnima. Subjektivno je, međutim, egzaktan pokazatelj iz nekog ranijeg istraživanja na koje se i pozvao ministar Vidović na jednoj od zadnjih sjednica Vlade na kojoj je baratao i podacima o stvarnom siromaštvu u Hrvatskoj, a to je 10 posto stanovništva iliti 435.000 ljudi. Dakle, narod je kriv jer je suviše subjektivan, krivo misli i valjda se ne treba osjećati siromašnim samo zato što ne može kupiti cipele, knjigu, otići u kazalište, otputovati na odmor, presvući derutni kauč, popraviti stroj za pranje rublja, zamijeniti stari hladnjak novim, priskrbiti kompjutor, popraviti istrošene cipele...
Subjektivan osjećaj siromaštva kao takav, dakle subjektivan, ne bi, eto, trebao biti relevantan, možda čak ni zabrinjavajući za vlast. Jer, kako je istaknuo Vidović na sjednici Vlade, Hrvatska objektivno ima nisku stopu siromaštva! A budući da je za to potrebna neka statistička analiza, mi ćemo je poduprijeti još nekim statističkim podacima na koje je ministar Vidović možda i zaboravio. Primjerice, prema državnom Zavodu za statistiku, u Hrvatskoj su unutar pravnih osoba zaposlena 1054 milijuna ljudi. Četvrtina zaposlenih ostvaruje mjesečni dohodak ispod državnog prosjeka. Njima, koji zarađuju ispodprosječno, pridodajmo gotovo 400.000 nezaposlenih te skoro milijun umirovljenika, od kojih čak 800.000 prima dodatak na mirovinu. Osamsto tisuća umirovljenih, znači, prima tako nisku penziju da im država umirovljenički proračun mora krpati novčanim dodatkom. Zbrajajući "ispodprosječne", nezaposlene i dotirane umirovljenike, dolazimo do brojke od 1.750.000 ljudi koji ne žive niti prosječno! To bi pak značilo da gotovo 40 posto ljudi u Hrvatskoj ima ozbiljnih financijskih problema i da je puko preživljavanje osnovna životna aktivnost.
Što je pak s prosječnima, onima koji zarađuju prosječno i usput spadaju u kategoriju obitelji koje imaju djecu (914.000 obitelji) i ovih dana obavljaju one roditeljske obveze za koje se, baš kako je rečeno na početku teksta, treba pripremiti? Knjiga za prvi razred osnovne škole stoje 305 kuna. Prije tri školske godine prvoškolski komplet koštao je oko 190 kuna. Danas knjige za četvrtaša stoje do 450 kuna, za petaša oko 600, za maturanta gimnazijalca oko 2000 kuna...
Pa onda izračunajmo sami koliko će u rujnu "dobroj hrvatskoj obitelji" koja brine o demografskoj slici svoje zemlje i ima kod kuće čak i prosječna primanja, trebati da namiri knjige svojim potomcima ako ih je troje. Vladine predložene mjere za obitelj i mlade unutar kojih je i P
rogram borbe protiv siromaštva - a koje i nemaju izvršnu snagu zakona - ovog rujna su tek smiješna priča za malu djecu. Boj se gladnog kad se najede, kaže ovaj subjektivni narod.