Baš kada se činilo da su se strasti smirile, ribari do daljnjega dogovorili, a Jožko Joras napustio teritorij Lijepe naše i preko Bregane otputovao u "slobodu" ljubljanske bolnice, slovenski šef diplomacije Dmitrij Rupel opet se pobrinuo da se uoči sastanka dvojice premijera, Janeza Drnovšeka i Ivice Račana, ponovi već viđena metoda izazivanja suprotne strane objavljivanjem pisma s novim tumačenjima "povijesnih prava", a sve kako se kolorit zaoštravanja odnosa Zagreba i Ljubljane ne bi zaboravio i da političari ne bi ni slučajno ostali prikraćeni za koji bod u javnosti. Uostalom, za nekih šezdesetak dana naši će susjedi ubacivati listiće u glasačke kutije pa treba stoga na vrijeme zauzeti pozicije.

U trenutku kada se glavni nositelji izvršne vlasti u Zagrebu i Ljubljani spremaju za sastanak, soliranje prvoga slovenskog diplomata, ako se o soliranju uopće radi, posve nepotrebno diže radnu temperaturu između Hrvatske i Slovenije ponovno na viši stupanj, elektrizira javnost s obje strane granice i smirivanje situacije čini više izuzetkom nego pravilom. Odnosno, na "nejaka" leđa dvojice premijera stavlja se dodatni teret neposredno prije početka razgovora od kojih svi očekuju puno, htjeli to priznati ili ne.

Višegodišnja trakavica oko granice u Piranskom zaljevu primiče se kraju jer bi zagrebački sastanak trebao iznjedriti sasvim konkretne odluke o međunarodnoj arbitraži ili nekom novom obliku pregovora na koje je slovenska strana - za sada, inače, nesklona obvezujućem međunarodnom posredništvu - spremna. Banski dvori ne odstupaju od svojih stajališta po kojima je arbitraža jedino rješenje, no domaći su dužnosnici svjesni da nimalo lagan posao nije pred njima - pitanje je kako "nagovoriti" službenu Ljubljanu da pristane na arbitražu. Čak da se to i dogodi, opet je pitanje hoće li Slovenija popustiti od svoga stava da bi pred arbitra trebala ići cjelokupna granica, ne samo sporni dio u Piranskom zaljevu. Za početak, dovoljno bi bilo da u Zagrebu Račan i Drnovšek, kako bi "poništili" sve dosadašnje bezuspješne napore o dogovoru, izjave kako su dvije zemlje svjesne da same neće moći pronaći rješenje pa će, upravo radi dobrosusjedstva, izaći pred "trećeg" koji bi im u tome pomogao. To nije ništa novo niti neubičajeno na međunarodnoj političkoj sceni. Baš zbog toga što se zemlje ponekad ne mogu dogovoriti o vitalnim pitanjima, postoji institut međunarodne arbitraže. Ako tom institutu pribjegnu Hrvatska i Slovenija, ništa se strašno nije dogodilo. Nitko ih zbog toga neće prozvati nesposobnima ili im možda nešto prigovoriti.

Iako hrvatski i slovenski diplomati nastoje, pripremajući susret dvojice premijera, odagnati epitet "povijesnog" ili čak "sudbinskog" sastanka Račan - Drnovšek, zbog zaoštrene situacije na relaciji Zagreb - Ljubljana i sveprisutnih ocjena da hrvatsko-slovenski odnosi nikada nisu spali na tako niske grane, javnost dviju zemalja ipak od tog susreta puno očekuje. Vremena za gubljenje nema i jasno je da u Banskim dvorima neće biti isuviše prilike za razmjenu kurtoaznih riječi, već će, sasvim konkretno, biti ponuđen stol za pregovore. Ako ne odgovore na takve zahtjeve, odnosno pred kamere i dikatofone ne izađu s nečim "opipljivim", Račan i Drnovšek vrlo brzo će se suočiti s novim nevoljama: 15. rujna, kada će ribari prekinuti s "primirjem", vrlo je blizu. A nakon toga, arbitraža ili...?