Aktualno suđenje pred riječkim Županijskim sudom u slučaju Gospić već i površnom promatraču otkriva da glavni protagonisti maskra u listopadu 1991. godine nisu optuženici sami, već da nužno postoje inicijatori, naredbodavci ili barem pomagači iz vrhova ondašnje državne vlasti i obavještajnih službi. I glavno: optuženi su već nekoliko puta izravno ili u preslušanim snimkama izjavljivali da ime je naredba došla od Vlade, dakle iz Zagreba.

Republika Hrvatska danas plaća vrlo visoku cijenu pod prijetnjom izravnog uplitanja Haškog suda u domaće pravosuđe, jer je nedemokratska i autoritarana Tuđmanova vlast 1990. godine pozvala i prihvatila u najviše državne i obavještajne strukture arhitekte, agente i suradnike bivših tajnih službi državne sigurnosti i KOS-a, od kojih su mnogi izravno odgovorni za represiju, ubojstva i druge zločine komunističke diktature. Nitko od spomenutih, u ime Tuđmanovog lažnog pomirenja (a zapravo se radilo o protuusluzi radi organiziranja HDZ-ove izborne pobjede 1990. godine), nikada nije podvrgnut bilo kakvoj pravosudnoj istrazi ili ispitivanju, a kamoli bio udaljen iz svojih pozicija na kojima su prikupljali najrelevantnije sigurnosno-obavještajne podatke, ali i organizirali niz diverzija protiv legitimnog prava Hrvatske na nezavisnost i međunarodno priznanje.

Nasuprot tome, neki od svjedoka na suđenju u Rijeci, ali i neki od Tuđmanovih najbliskijih suradnika, svojom mračnom i neraščišćenom prošlošću nadvili su se nad Gospić i mnoga druga mjesta, koja su postala sinonimi za ratne zločine, ubojstva civila, ali i odanih hrvatskih branitelja i hrvatskih političkih emigranata, izdaju i prokazivanje srpskom agresoru planova, sastava i akcija hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi, itd.

Manolićev zamjenik u Uredu za nacionalnu sigurnost 1993. godine, koji je snimio sve razgovore koje je Manolić u svojem uredu vodio, godinama je ranije bio šef Savezne službe državne sigurnosti bivše Jugoslavije i jedan od pokretača i glavni organizator gradnje tajnih postrojenja u Iraku za proizvodnju kemijskog i bakteriološkog oružja, kojeg su glavni suradnici bili osamdesetih godina ondašnji načelnik Službe državne sigurnosti BIH i tadašnji jugoslavenski ambasador u Bagdadu. Ne treba niti podsjećati do kakvih je razmjera to dovelo u pogledu ugrožavanja sigurnosti na Srednjem istoku, a danas i do ugrožavanja svjetskog mira i prijetnje izbijanja rata širokih razmjera.

Pod zaštitom i logistikom takvih hrvatskih obavještajaca, od kojih su neki čak postali ministri obrane i policije, a dojučerašnjih načelnika i pripadnika obavještajne i kontraobavještajne službe komunističke Jugoslavije, provodio se i scenarij naoružavanja i obučavanja najrazličitijih terorističkih pokreta i organizacija iz Zapadne Evrope i Bliskog Istoka, što je imalo za posljedicu tisuće ubijenih, ranjenih ili otetih širom svijeta. Jugoslavenski vrh je za to dobivao golem novac, dio kojeg je odlazio za daljnje naoružavanje tzv. JNA, koja je poslije činila bezbrojne ratne zločine nad vlastitim državljanima od Slovenije, Hrvatske, BIH do Kosova.

Hrvatska javnost se, uvjetno, s pravom zgraža što vukovarski ratni zločinac Veselin Šljivančanin kao pošten građanin piše i tiska o svojim zločinima knjigu i predaje na Vojnoj akademiji u Beogradu, ali istovremeno ne vodi dovoljno računa ili ne želi znati da jedan od glavnih jugo-obavještajaca, izravni egzekutor niza političkih emigranata i svjedok u slučaju Gospić, također kao umirovljenik predaje na Policijskoj akademiji u Zagrebu.

Kolika je golema šteta učinjena hrvatskoj državi i narodu Tuđmanovim preuzimanjem takvih proskribiranih jugokomunističkih špijuna, možda će jednoga dana procijeniti kakva buduća neovisna ekspertna komisija ili povijest, ali se upravo na ubojstvu nedužnog Milana Levara mogla još jedanput osjetiti i doživjeti sva njihova razorna i ubojita povezanost i djelovanje.

Nakon što sam dan nakon Levarovog ubojstva predao Levarov vlastoručni opis njegovog mogućeg ubojice, ovaj je priveden od MUP-a odmah priznao ubojstvo Levara, ali umjesto da je priveden istražnom sucu, prebačen je istog dana u zatvorsku bolnicu u Zagrebu, gdje je odmah od svojih naredbodavaca dobio upute da priznanje o Levarovom ubojstvu ne ponovi kod istražnog suca. I od optužbe za Levarovo ubojstvo doslovce ništa do danas kao i u nekim drugim slučajevima.

Iz svega proizlazi da se slučaj Gospić nije dogodio spontano kao reakcija na zločine srpskog agresora, da su svjedoci poput Reljića, Perkovića i Manolića mnoge stvari prešutjeli ili iskazali neistinito, što je razumljivo u svjetlu njihove prošlosti, ali i zato jer su bili optuženima na ovaj ili onaj način nadređeni te su morali poduzeti mjere za sprečavanje takvih zlodjela ili mjere za kažnjavanje počinitelja, ali ih svjesno nisu poduzeli.