Nema nikakve sumnje da hrvatska vanjska politika pati od još neizliječenog sindroma nekoordiniranosti. Kad se još tome nadoda i ignorancija, lako se može ući u trag hrvatskim propustima u vanjskoj politici

Svakih nekoliko mjeseci hrvatski se mediji pozabave diplomacijom. Pišemo o kadrovskim smjenama, o tome tko se kome zamjerio, tko kako kotira, gdje će otići na novo diplomatsko mjesto. O hrvatskoj se diplomaciji uglavnom piše kad neki veleposlanik javno izrazi nezadovoljstvo zbog sustava u kojem radi. Diplomatske svađe u svakom su slučaju u hrvatskom novinarstvu uvijek dosad bila vrlo zahvalna i atraktivna »roba«.

Ruku na srce, zato što je dobar trač. No, za učestalo pisanje o hrvatskoj diplomaciji ne treba uvijek kriviti medije. U Hrvatskoj, maloj zemlji s još manje iskustva o tome što zapravo znači imati i voditi državu na način kako se to radi u suvremenom svijetu, diplomatski skandali, osim onih kad je netko postao nepoželjan jer se, primjerice, u vlastitoj rezidenciji poželio zbližiti s sobaricom, uglavnom se svode na dvije stvari; ili je riječ o potezima motiviranim sitnim politikantstvom nedozrele demokracije ili pak jednostavno stoga što netko nekoga ne voli. Iskreni motivi javnih intelektualnih pobuna iz jednostavnog razloga što je nešto loše učinjeno vrlo su rijetki.

Stoga ću u ovoj kratkoj priči o hrvatskoj diplomaciji izostaviti imena. I to iz nekoliko razloga. Prvo, uloga diplomacije se u nas (vjerojatno dobrim dijelom zbog malograđansko-snobovske percepcije) dobrano preuveličava. Diplomacija jest oruđe u rukama vanjske politike jedne zemlje koja jednostavno u inozemstvu provodi ono što je zacrtala njena vlada. Ni manje ni više. Uspješnost jedne diplomacije, dakle, najvećim dijelom ovisi o tome kako se vanjska politika određuje kod kuće. Drugo, Hrvatska je vanjska politika uglavnom u posljednjih deset godina »plivala« između službene i neslužbene međunarodne izolacije, a diplomacija je najviše energije trošila na ublažavanje posljedica krivih poteza na Pantovčaku i u Banskim dvorima.

U diplomaciju je u takvu neredu ušlo zaista svega. Od briljantnih pojedinaca, preko nesposobnih partijskih kadrova, do onih koji su članstvo u stranci iskoristili za lagodan život jer ih posao zapravo nije ni zanimao. Treće, rastegnuti između prazne ideološke potke o tome kako treba počistiti sve stare kadrove u diplomaciji i straha od optužbi za revanšizam, koalicijska vlast 2000. godine je u diplomaciji vrlo lako prihvatila stare uzuse ponašanja, pa se ponovo povlačilo pitanje tko je iz koje stranke.

Stvaranje sustava koji će osigurati profesionalizam diplomatske službe u Hrvatskoj zamijenila su prepucavanja i svađe. Zbog takve situacije hrvatska vanjska politika (dakle, ne samo diplomacija) nije mogla odgovoriti na sve izazove »novog doba« kad se Hrvatskoj svijet jednostavno otvorio. Četvrto, imena hrvatskih diplomata koji su se javno bunili nije vrijedno spominjati i stoga što je svaki slučaj ponaosob različit. Jedan se tako 2000. godine žalio da je smijenjen zbog političkih razloga, a u osam godina diplomatske karijere u važnoj europskoj zemlji, nije uspio ništa postići, a svoje diplomatske bilješke nije dao da mu čita neposredni šef, ministar vanjskih poslova, nego ih je slao direktno na Pantovčak. Peto, o imenima diplomata »pobunjenika« ne treba pisati jer to u najvećem broju slučajeva izgleda jako licemjerno. Riječ je o ljudima koji su jako dobro znali u što ulaze. Dakle, ako su nezadovoljni, pokušat će to riješiti unutar sustava.

Ako i dalje stvari ne idu kako treba, otići će sami. Jedino ako javnim prosvjedom ne žele dobiti na političkoj važnosti. To se obično u Hrvatskoj događa pred izbore. Oni koji su diplomaciju napustili jer naletima partijskih uzusa i neznanja nisu željeli raditi, otišli su tiho. Nema nikakve sumnje da hrvatska vanjska politika pati od još neizliječenog sindroma nekoordiniranosti. Kad se još tome nadoda i ignorancija, lako se može ući u trag hrvatskim propustima u vanjskoj politici. Zrinjevac kao ključno mjesto sukreiranja vanjske politike stoga ne može profunkcionirati kako treba sve dok sustav ne postane efikasan, kao uostalom i diplomati.

U takvu se sustavu ne može dogoditi, primjerice, da u važnoj zemlji veleposlanika nemamo više od pola godine. Dok se to ne dogodi, po starom i oprobanom receptu uvijek će se naći neki Pedro, krivac za sve, i to po mogućnosti na nekom višem mjestu, a povrijeđene taštine ili pak opravdane kritike u javnom će revoltu tražiti odstupnicu za neko novo mjesto i za neko drugo vrijeme i nove okolnosti. Možda bi, kao uostalom i na razini države za početak, trebalo dovršiti pokrenute policijske istrage malverzacijama u diplomaciji koje nikako da se probiju kroz čudesno otporan sustav pravosuđa.

Za početak zato da se ne bi stalno bez dokaza u kuloarima optuživalo diplomate koji su na račun poreznih obveznika izgradili privatne kuće, zarađivali na kupovinama veleposlanstva itd...

Jednog takva diplomata, skromnih vještina, bili smo poslali u jednu važnu europsku zemlju. Nakon što je osumnjičen. Imena diplomata nisu, dakle, važna. Važni su dosezi vanjske politike i njene diplomacije. A oni su mjerljivi i javni. Jednim se imenom zovu - rejting i kredibilitet zemlje u svijetu.