Što bi se to u Hrvatskoj moralo dogoditi da HTV reagira u istom času, danu ili - budimo realni - tjednu? Možda neuspjeli pokušaj državnog udara, pogibija - ne daj Bože - kakva visokopozicioniranog političara ili, pretpostavimo nemoguće, napad Slovenaca na Istru?! Bi li ti događaji trgnuli Ulaga forces iz učmalog i zacementiranog dnevnog ritma, teško je predvidjeti, jer dosad glavna urednica i njezini suradnici nisu položili ni jedan osrednji, a kamoli veliki medijski test.

Zato su samo naivci, koji mi se kao posljednjoj slamki obraćaju nakon što ih grubo otpile na HTV-u, očekivali da će nakon podmukloga terorističkog čina u Vukovaru kvazijavna televizija reagirati profesionalno. Promptno i glasno. Bačena bomba na kuću gradonačelnika Vladimira Štengla ili - kako je s pravom još jedan grubi eksces u Podunavlju okarakterizirala Jadranka Kosor - pucanj u Vukovar, naišla je na tišinu. Pucanj u mir i povjerenje koje se teškom mukom nastoji uspostaviti još od početka mirne reintegracije Podunavlja u hrvatski državno-pravni poredak, do danas nije doživio glasnu i iskrenu osudu. Malo je koga zaboljela glava što se taj mir pokušao narušiti te što je narušen proces vraćanja ionako dugotrajnog međuetničkog povjerenja. Sve to HTV-u nije bilo dovoljno da iz dana u dan svoj program puni emisijama ili prilozima posvećenim ratom gospodarski i moralno devastiranom Podunavlju prema kojem se ostatak Hrvatske - za što je prije svih kriva vlast - ponaša nezainteresirano, bezosjećajno, maćehinski...Jesmo li možda otupili na strahote, pa je teroristički napad na gradonačelnika i njegovu obitelj samo još jedan od crnih biljega na koje više nismo sposobni emocionalno reagirati?

Ne bih rekao. HTV-ov, ali i, što je sramotno za našu profesiju, zamalo cjelokupan medijski bojkot proizlazi i iz činjenice da Vladimir Štengl ne pripada vladajućoj koaliciji nego ga je u gradonačelničku fotelju postavio HDZ. Dakle, u hrvatskome društvu, posebice u krajevima stradalim u ratu, uz pogubne međunacionalne podjele još su očitije i pogubnije međustranačke, odnosno ideološke koje i mi novinari, svjesno ili ne, potenciramo svojim prešućivanjima ili, ako je ona druga strana (na vlasti) u pitanju, preuveličavanjem. Uz to što mediji, posebice najutjecajniji HTV, nisu protiv terorističkog obračunavanja s Vladimirom Štenglom reagirali dovoljno jasno, glasno i uporno, zatajila je i cjelokupna hrvatska javnost, a posebice osjetljivi i sebeljubivi političari te stranke koje će zatajiti i najmanju ljudskost ako bi im ona, kalkuliraju, mogla naštetiti na izborima koji se neumitno približavaju. Zar pucanj u Vukovar nije bio dovoljno ozbiljan razlog da premijer Ivica Račan, predsjednik Sabora Zlatko Tomčić i predsjednik države Stjepan Mesić sazovu zajedničku konferenciju za novinare i osude suludi, za državu Hrvatsku destabilizirajući čin i dokažu da im je doista stalo do svih svojih građana te da su posebno osjetljivi na ono što se događa u Vukovaru?! Zašto se na jednom mjestu, u Vukovaru, nisu našli srpski lideri u Hrvatskoj i osudili teroristički napad na Štengla? Zašto se nisu dovoljno glasno ili, točnije, zašto se uopće nisu čuli Stanimirović, Đukić ili Pupovac? Zašto su se priklonili šutljivoj većini, a grme kada su žrtve njihovi sunarodnjaci?! I još će reći da se bore za ravnopravnost, demokraciju i mir.