Zakon ulice, tko god ga potencirao i gdje god se događao, uvijek u meni budi nelagodu i izaziva - sjetite se Pavlovljeva refleksa - gorak okus u ustima. Ono što sam nekad gledao na filmu i činilo mi se čistim ZF-om koji se događa uvijek i samo drugima, pokucalo je na naša vrata. Kao da je padajući standard prema ponoru povukao etiku i moral te istodobno stvorio plodno tlo za cvjetanje svih vrsta netolerancije i gaženje svih civilizacijskih vrijednosti. Naravno, standard i moral su prema dnu gurnule jedine hrvatske (medijske) zvijezde, političari, koji već više od desetljeća svojim primjerima pogubno djeluju na frustriranu naciju. Zbog nepostojanja autoriteta pravne države te osjećaja nemoći, zapostavljenosti i izigranosti sve veći broj građana, skupina, udruga ili cehovskih udruženja uzima »stvar u svoje ruke«. Čini mi se kao da depresija u koju smo ponovno upali zbog pogrešnog uvjerenja da se ništa ne može promijeniti, iz ljudi izvlači samo ono loše.

Osvjedočili smo se da malo političkih neistomišljenika suosjeća s vukovarskim gradonačelnikom Vladimirom Štenglom, da Hvidrino nelegalno presuđivanje novinama i novinarima policija promatra nezainteresirano kao da je riječ o sukobu izvanzemaljaca. U međimurskom Držimurcu-Strelcu roditelji »bijele djece« traže za djecu Roma tretman kakav su u SAD-u imali južnjački crnci, nad čim smo se nekad davno iskreno (nadam se) zgražali. I u gospodarski uznapredovalom, ideološki i - sudeći prema dosadašnjim izborima - politički tolerantnom Međimurju, pred zakonom ulice ustuknula je pravna država, čemu je, na žalost, kumovao i župan Branko Levačić, koji se u razmiricama Roma i neroma ponio poput lokalnih šerifa na američkom jugu pedesetih godina prošloga stoljeća. Iskreno i krivo. U tome su ga nereagiranjem podržali u državnoj hijerarhiji njemu nadređeni.

»Slovenskim ribarima otvoreno ćemo u oči pogledati i upozoriti ih da u naše vode dolaze na vlastiti rizik!«, rezolutan je Kolec, koji je i dalje na tragu one tupave, lignjunske izjave: ili sporazum (kakav njemu osobno odgovara) ili rat. Nitko, naravno, nema pravo raznim Kolcima zabranjivati pravo na mišljenje, ali im ni dopuštati zazivanje i provođenje zakona ulice ogrnutog domoljubnim plaštom. Račan se, očito, zaletio i »parafom«, pa nije isključeno da se ponovno zaleti ustupcima Slovencima. Ali neće se valjda to eventualno premijerovo zalijetanje rješavati zalijetanjem ulice, nego u - najvjerojatnije - Saboru, s čijim odlukama ribari mogu također biti nezadovoljni, ali ih moraju, kao legalisti i domoljubi, poštivati. Sve dok neki novi sastav Sabora ne odluči drukčije. Nekakav sporazum do konačnog rješenja, na kraju krajeva, treba postojati. Ako nam ulicu, bilo da je riječ o Vukovaru, Držimurcu ili Bujštini, podmetnu pod demokraciju, jao si ga nama. Svima.