Jaja i jogurt, namijenjeni gađanju hrvatskog premijera, bili su presudni razlog za vulgarnu demonstraciju sile. Račanova je vlast šest mjeseci tolerirala prosvjede otpisanih policajaca pod vlastitim prozorima a onda ih je odlučila nasilno ukloniti, po cijenu posljedica koje upravo saniraju liječnici. Policija priznaje da je vođa protesta prilikom privođenja dobio udarac u glavu, rame i potkoljenicu i ostaje u bolnici. Na teret mu se stavlja da kao »voditelj javnog okupljanja nije osigurao održavanje javnog reda i mira«. Pa ga je onda policija u javni red i mir utjerivala lomljenjem kostiju.

Otpušteni policajci za protestno, već polugodišnje, dežuranje pred Vladom nisu u javnosti dobili neku veću podršku.Vjerojatno zato jer su se protivili bilo kakvom kompromisnom rješenju. Inzistirali su na svome povratku u policiju, što s obzirom na njenu prebukiranost, razumljivo, nije moguće. Nekima od njih sporne su i kvalifikacije, kao i činjenica da su nekim strankama dopustili političku instrumentalizaciju svoga prosvjeda.

Vlada se pokazala sasvim nespremnom sankcionirati greške i malverzacije utvrđene u otpuštanju prekobrojnih mupovaca. Ništa neobično, ako u Lučinovoj policiji pod suspenziju, s vrlo izglednim otkazom, dolaze ljudi samo zato jer su pošteno odradili svoj posao, ne pristajući se poviti pod političkim pritiskom. Takva je kazna, naime, stigla mladog policajca koji je odbio prepjevati svoju bilješku o pijanoj avanturi bivšeg zgb-gradonačelnika Milana Bandića. Profesionalno poštenje i principijelnost postali su mu otegotna okolnost i razlog za sumnju da je baš on cjelovitu informaciju dostavio novinarima. Bandić se nije javio da policajca uzme u zaštitu, iako je šikaniran zbog njegovih grešaka. Kao što je, izgleda, i Račan na prosvjednike poslao jake snage MUP-a samo zbog jajeta koje je ciljalo njegovu glavu. Bez obzira što otpušteni policajci tvrde da s tim incidentom nemaju veze. Naime, izgrednik već mjesecima nije u njihovom prosvjedu.

Demonstracije prekobrojnih policajaca morale su se rješavati na obzirniji način, bez masovnih interventnih vodova, bez grubog naguravanja i upotrebe sile. Činjenica da se sve to odigravalo pred buljukom fotoreportera i novinara upućuje na zaključak da se namjerno htjelo pokazati silu. Ili sve to ipak treba pripisati samo ledenoj birokratskoj neosjetljivosti vladajuće kaste? Tako su i nedavno na prilazima Markovu trgu, na suncu i žezi satima držali teške ratne invalide, na štakama i u kolicima, a da za njihovo sasvim nepotrebno šikaniranje, koliko je poznato, nitko nikada nije odgovarao.

Policajci u prosvjedu nisu nevinašca, ali brutalnim napadom na njihove kolovođe vlast je pokazala nepromišljenost, glupost i bahatost. Sama od marginalaca stvara žrtve i heroje. Umnaža nezadovoljstva. Neminovno je to povezati s nervozom u vladajućim redovima, koja je, čini se, sve to veća kako im se javni rejting strmoglavljuje. Ako premijer pod hitno ne sankcionira one koji treniranjem strogoće policiju pretvaraju u miliciju, pokazat će da je barem prešutno odobrava, možda i naručuje. Lučinova smjena najmanje je što Račan može uraditi, kako bi demonstrirao svoje neslaganje s upotrebom sile. Ako ništa ne poduzme, javnost će s pravom zaključiti da ga specijalci danas brane od jogurt-projektila i jaja, a sutra će, valjda, i od prijekih pogleda. I još će tvrditi da je sve po zakonu i propisu.