ZAŠTO JE PREDSJEDNIK VLADE DODIRNUO DO SADA NAJDUBLJU TOČKU NEPOPULARNOSTI

Javna potpora Vladi i njenoj politici danas je niža nego ikada. Trećina biračkoga tijela glasno podupire sve radikalniju opoziciju, a birači, koji su potporom demokratskim političkim strankama doveli do sloma autoritarnoga režima i smjene vlasti na početku 2000., posve su rezignirali. Opozicija vrlo vješto nameće "nacionalne teme". Racionalan politički život zastire povišena nacionalna tenzija, zasnovana na tvrdnjama da susjedi ugrožavaju Hrvatsku, kako joj svi žele nešto oteti, a da nesposobna vlast ne nalazi odgovor na "agresiju". Tako i pred sljedeće izbore niti jedna stranka ponovno neće biračima ponuditi ostvarivanje realnih interesa, ostvarivih kroz racionalne policy-pakete, već ćemo opet imati samo prazna populistička predizborna obećanja. Niti nakon druge smjene vlasti Hrvatska ne pokazuje potencijal demokratske stabilizacije, već je vidljivo da klizi prema "baršunastoj restauraciji" autoritarnog poretka.

Jedini krivac za takvo stanje aktualna je administracija, a najveći dio krivnje snosi premijer Račan. Dvije su premijerove odlike administraciju dovele u bezizlaznu situaciju. Njega su uvijek smatrali cunctatorom (oklijevalom), a politička mu se taktika svodila na odgađanje rješavanja problema i uvjerenje da će problem, koji se danas ne riješi, sutra sam od sebe nestati. Još mu je gora druga osobina - nesposobnost komuniciranja s javnošću. Račan se razvio u relativno vješta političara koji može ocijeniti posljedice svojih odluka i zna zagovarati svoje stavove te pridobiti većinu za sebe u zatvorenim krugovima političkih gremija i interesnih lobija. Međutim, on se kao političar razvio u totalitarnom poretku koji nije držao do javnosti, pa stoga nikad nije naučio kako za svoje političke prioritete pridobiti javnost i kako joj objasniti odluke što ih je administracija donijela. Dobronamjerni su kritičari od prvih dana upozoravali Vladu da ne uspijeva javnosti predstaviti svoje uspjehe, ali premijer se na ta upozorenja nikad nije obazirao.

Danas je dodirnuo do sada najdublju točku nepopularnosti, i to upravo zbog svog podcjenjivanja javnosti, a u javnosti su ga nadigrali političari koji su se razvili u autoritarnom režimu Franje Tuđmana, poput Mate Granića ili Ive Sanadera, iako ih uopće ne obilježavaju demokratske političke vrednote. Račan nije bio spreman javnosti objasniti zašto je u pregovorima sa slovenskim premijerom Drnovšekom odstupio od HDZ-ove doktrine o "crti sredine" u Piranskom zaljevu. Nikad nije rekao da je tek pošto je hrvatska Vlada potvrdila ugovor o razgraničenju, slovenski parlament ratificirao Sporazum o malograničnoj suradnji, koji za Hrvatsku znači omekšavanje schengenske granice, da je Slovenija sponzorirala hrvatski pristup CEFTA-i, da je ponudila strateško partnerstvo i daljnje omekšavanje buduće vanjske granice Europske unije, ali i pomoć u prilagođavanju Hrvatske standardima propisanima u acquis communautaire (zajedničke tekovine, odnosno ukupnost propisa Europske unije). Kad je inzistirao na ratifikaciji sporazuma o nuklearki, nije javnosti znao objasniti da tom ratifikacijom, prije zadnjega roka na koji su stvoreni financijski izračuni, roka u kome slovenskom parlamentu nije uspjelo ratificirati sporazum, želi steći prostor za ponovno otvaranje razgovora o razgraničenju. Nije znao javno reći da su naši nekompetentni pregovarači (hrvatsku je stranu u tehničkim pitanjima razgraničenja zastupala skromno obrazovana državna činovnica, a slovensku sveučilišni profesor međunarodnoga javnog prava) učinili niz propusta u pregovorima i da su te pogreške dovele do toga da dio koalicijskih partnera odbacuje sporazum, a da je te probleme bilo moguće otkloniti još jednim krugom pregovora na koji slovenski premijer nije pristajao.

Osim što je premijer bio nesposoban komunicirati s javnošću, Ministarstvo vanjskih poslova nije niti pokušalo javno zagovarati proces što ga je on inicirao i u javnosti za nj stjecati naklonost. Upravo suprotno, neznanjem predsjednice komisije za granice i pomoćnika ministra za bilateralu pregovori su zapali u slijepu ulicu, a lobiji ministarstva i u zemlji i u inozemstvu zagovarali su poziciju svoga bivšeg šefa, Mate Granića, najglasnijeg protivnika sporazuma. Time se izrazila prva velika mana premijera Račana: njegovo oklijevanje da riješi probleme. U strahu da ne bude proglašen revanšistom ostavio je nedirnutom nekompetentnu i neobrazovanu administraciju, što ju je regrutirao Tuđmanov aparat. Niti činjenica da je taj aparat u prethodnom periodu sudjelovao u kršenju ljudskih prava niti njegova neefikasnost nisu doveli do lustracijskoga procesa i isticanja načela kompetentnosti kao kriterija u selekciji javne uprave. U Ministarstvu vanjskih poslova, tako, i danas misle da je njihovo "voditi politiku" i predstavljati zemlju u inozemstvu, a ne stvarati javnu potporu za nacionalne prioritete u vanjskoj politici.

Nesređenost stanja u prevelikoj i neefikasnoj javnoj upravi, pak, danas dovodi do "baršunaste restauracije" autoritarnoga mentaliteta u politici, a uskoro i autoritarnoga poretka. Događa se upravo ono na što je Parlamentarna skupština Vijeća Europe upozorila nove demokracije da će se dogoditi ne provedu li lustracijski proces i ne uklone li iz javnoga života i javne uprave autoritarne ideje i mentalitet. Tako dugo dok je za napredak bilo dovoljno iskazati samo političku volju, Hrvatska je napredovala u "europeizaciji", a zaostaci postaju dramatični onoga trenutka kad bi javna uprava trebala pripremiti, a zakonodavna vlast usvojiti institucionalne reforme koje su nam kao "domaća zadaća" zadane u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. Ministar Mimica, koji je na čelu institucije što su je za HDZ-ova vremena nazivali "Društvom naša djeca", još je pred koji mjesec bio zvijezda u javnosti, a njegovo se ministarstvo danas pokazalo sasvim nedoraslim povjerenoj zadaći. Među ostalim, i zato što je aktualna administracija propustila ozbiljno ga ekipirati, a zahvaliti se na uslugama onima čije su znanje i radna etika nedovoljni za poziv javnoga službenika.

Oklijevanje u donošenju odluka, uvjerenje da će institucije početi funkcionirati samo zato što im se daje autonomija, nesposobnost da se u javnosti objasne potezi i za prioritete pridobije javna potpora - sve je to dovelo do toga da pomaka u demokratskoj stabilizaciji nema, a da i ono što se činilo ostvarenim danas postaje upitnim. Budući da nismo sposobni provesti preuzete obveze iz procesa stabilizacije i pridruživanja, bespredmetno je i posve demagoški iduće godine podnositi molbu za pravo članstvo u Europskoj uniji. Isto tako, ako nismo spremni afirmirati načelo "pacta sunt servanda" (ugovore valja poštovati), ne možemo računati da će nas međunarodni partneri doživljavati ozbiljno. Danas i prijetnja "baršunastom restauracijom" autoritarizma, koji bi nas mogao odvesti u izolaciju i prekinuti napredak u europeizaciji i uključivanju Hrvatske u euro-atlantske strukture, postaje besmislenom. Restauracija autoritarnoga poretka doista bi nas izolirala, ali i s današnjom demokratskom administracijom klizimo prema marginama Europe, u izolaciju koja, doduše, nije javno proglašena.