Nije riječ o skandalima, nego o novim okolnostima osvajanja slobode i demokratizacije – tako je ministar prosvjete, doslovce, nazvao ružnu segregaciju djece, po nacionalnoj osnovi i temeljem zdravstvenih biltena, koja je označila početak nove školske godine. U Međimurju Hrvati su iz škole istjerali male Rome, inzistirajući da oni ne mogu ići u iste razrede s njihovom djecom. U Kaštelima sličan se ispad dogodio zbog HIV pozitivne djevojčice, koja će nastavu slušati sama, izolirana u školskoj knjižnici.

Blasfemično nazivajući »osvajanjem slobode« ono što je evidentno pad u rasizam i barbarstvo, ministar pokušava pokriti svoju odgovornost. Umjesto da osigura ravnopravnost školaraca, dopustio je da mu školske rasporede pravi ulica. U Kaštelima omogućio je roditeljima da se izjašnjavaju žele li da njihova djeca pohađaju nastavu sa, bolešću obilježenom, djevojčicom. To znači da je odluku prepustio njihovoj neobaviještenosti i preduvjerenjima. U Međimurju također je dopustio da mu drugi određuju kako će biti sastavljeni školski razredi, pa je nametnuta logika apartheida. Vlada je kratko konstatirala da se tim slučajevima otvara pitanje odnosa društva prema manjinama, nacionalnim, kulturnim, seksualnim i svim drugim. I ništa više!

U Hrvatskoj sve je više primjera da pojedinci i grupe samovlasno, u svoje ruke, uzimaju poslove i odluke države. Tako su ovih dana ratni veterani u Osijeku blokirali tiskaru i onemogućili distribuciju novina, a istarski se ribari nameću kao glavni kreator državne granice sa Slovenijom i graničnog režima u Piranskom zaljevu. Premijeru Račanu poručuju da im njegov dogovor s Janezom Drnovšekom ništa ne znači; nikada, kažu, neće prihvatiti da Slovenci ulaze u hrvatsko more. Ne tiču ih se međudržavni sporazumi, ni hrvatski zakoni. Najavljuju da će problem sami riješiti. U nedjelju se ponovo sastaju sa slovenskim kolegama i, kako kažu, bez obzira na dogovor Račan-Drnovšek, »sve su opcije otvorene«. Ne vide ništa nelogično u tome da ribari uređuju granicu i granični režim između dvije države.

Poznato pitanje: ima li pilota u avionu?, ovdje bi moglo glasiti: ima li države u Hrvatskoj? Djelovanje države izostaje tamo gdje je neophodno, pa njenu ulogu preuzimaju samozvanci. Ponekad se čini da se država valja ulicom, ponekad opet da ulica dirigira državom. To je vrlo opasna posljedica činjenice da Hrvatska nikada dosad nije funkcionirala kao pravna država, niti su godinama funkcionirale državne institucije. Za prošle vlasti zakoni su primjenjivani selektivno, što je rezultiralo daljom relativizacijom i erozijom vladavine zakona. Državne su institucije bile ispražnjene od sadržaja, vladalo se nekim drugim, poprečnim kanalima. Čak je i vojska imala dvostruku komandu.

Ulica ne spada u demokratska rješenja. Ali tamo gdje se ne poštuje zakon i ne rade državne institucije, uvijek će se naći netko tko će lupiti šakom po stolu, tvrdeći: zakon i država – to sam ja.