Prva stvar koju bi ministar vanjskih poslova Tonino Picula trebao napraviti kada se vrati iz New Yorka jest ponovno organizirati neki sastanak s vlastitim diplomatima na kojem bi trebalo dogovoriti pravila njihovog ponašanja. Ovaj put s obvezom da se ono što se dogovori i poštuje.

Milan Ramljak pobunio se javno da izlazi iz diplomacije i pritom napravio nekoliko ključnih grijeha. Zaboravio je da u sređenoj državi diplomat ne može javno kritizirati gazdu za kojeg radi. Ako se izuzmu bizarne opaske o neprikladnom namještaju u rezidenciji i natezanja o tome tko će mu biti tajnica, jedan od glavnih razloga Ramljakove ostavke je duboko neslaganje sa šefom države koji je rekao da Hrvatska deset godina nije živjela u pravoj demokraciji i da zemlje u ovoj regiji treba stalno pritiskati da ispune uvjete jer same to ne bi učinile.

Teško se bilo kome sa zdravim razumom i ponekom informacijom više ne složiti s ocjenom predsjednika Mesića. Ma što netko mislio o njemu. Ramljak može o Mesiću misliti što god želi, privatno. Kao diplomat, dužan je provoditi vanjsku politiku svoje zemlje. Ramljakova rečenica da bi si puno bolje organizirao posljednjih godinu dana da je znao da je Hrvatska za strateškog partnera odabrala Veliku Britaniju, a ne Njemačku, nije nešto s čime bi se netko trebao hvaliti, pogotovo onaj koji se bavi vanjskim poslovima. Hrvatska kao mala zemlja partnerstvo i suradnju treba graditi sa svim zemljama i od njih učiti. Između ostalog i o diplomaciji.

Diplomati »javnoprosvjednici« zbog svojeg javnog čina ne zaslužuju stoga nikakvu javnu gestu sažaljenja ili podrške. Čine to svjesno zbog samohvale ili zbog obnovljenih političkih ambicija. Zanimljivo je kako se sada u javnosti javljaju diplomati »pravednici«, oni koji su prešutjeli svih deset godina primitivizma, kriminala i arogancije. Javna je tajna da se američki šef diplomacije u mnogočemu ne slaže sa svojim predsjednikom. Jedina je razlika što neće napisati javno pismo. Kad mu pukne film, otići će.

Ipak, točna je Ramljakova tvrdnja da se Njemačkoj ne posvećuje potrebna pozornost. Nova je vlast ignorira, a to ne može pravdati time da je riječ o ostatku starog doba jer se Tuđman na Njemačku naljutio onda kada je branjenje Hrvatske u međunarodnim tijelima ne samo prelazilo granicu dobrog ukusa, nego i štetilo njemačkoj diplomaciji. O tom vremenu i u tom vremenu Ramljak se nije javio.