Rezimira li se višegodišnja ekspanzionistička velikosrpska politika koju su idejno razradili srpski akademici, a u praksi pokušao provesti Slobodan Milošević, od svega što se željelo ostvariti, ostalo je malo - samo Republika Srpska. Zacrtana zapadna granica Karlobag - Karlovac - Virovitica izgubljena je nakon rata u Hrvatskoj za vrijeme kojeg je Miloševićev režim pokazao najsurovije lice i gdje je zapravo do nogu potučen velikosrpski san. Kosovo je praktički izgubljeno, Makedonija nikad do kraja nije došla na red, a i u BiH bi Miloševićeva soldateska bila poražena da nije u posljednji trenutak, zbog nikad razjašnjene intervencije međunarodne zajednice, spašena pred Banjom Lukom, i nakon toga je omogućeno stvaranje Republike Srpske.

O »dragoj i bliskoj obitelji koja nam je u srcu« nema se bogzna što reći, ali to kako je Republika Srpska »privremeno odvojena« i »uvijek naša« izazvalo je ogorčene i opravdane reakcije u BiH, ali ne samo u BiH. I kad je poslije Koštunica to pokušao prikriti pozivanjem na Europu bez granica, ostalo je ono što je rekao u Malom Zvorniku - da je »tako gledao na RS cijelo vrijeme i da će tako ostati i nakon izbora«.

Pokrenuta je lavina pitanja na koja zasad nema odgovora. Zašto je i danas međunarodna zajednica neobjašnjivo popustljiva prema Republici Srpskoj, zašto se tolerira da se Radovan Karadžić godinama skriva na njezinom teritoriju, zašto se krajnje usporeno provode odredbe Daytona koje jasno govore o BiH kao zajedničkoj državi? Istodobno, posljednja Koštuničina izjava amnestirana je od Europe zbog predizborne atmosfere u Srbiji.

A, Koštuničine riječi mogu se tumačiti samo onako kako i zvuče, da dobar duh »Načertanija« Ilije Garašanina živi i danas u Srbiji: jučer kod beskrupuloznog Slobodana Miloševića, a danas, doduše u umjerenijoj formi, kod salonskog nacionalista Vojislava Koštunice.