Ako je Nodilo i kršio limite, za to ga niti banka niti država ne mogu tužiti već su ga u banci jednostavno mogli – otpustiti. Krivotvorenje dokumenata i korištenje tuđih passworda jest nekakav kriminal, no, zašto onda nije podignuta optužnica?

RIJEKA – Kontrola Hrvatske narodne banke »snimila« je da u Riječkoj banci u 1998. i 1999. godini ima niz »neprijavljenih« transakcija, dakle transakcija koje nisu knjižene pa stoga nisu evidentirani niti gubici koji su iz njih proizašli, a koji ukupno iznose 23 milijuna dolara. Međutim, iz dilerskih krugova, dakle od ljudi koji barem mogu pretpostaviti što se zbivalo u dealing roomu Riječke banke i o kakvim se arbitražnim ugovorima s Car Futuresom i Swiss Financeom radi, saznajemo da je zapravo pitanje da li se uopće išta i trebalo knjižiti ili barem ne na dnevnoj bazi. Vjerojatno se radi o tzv. netting poslovima, gdje se transakcije s bankom-partnerom na kraju dana evidentiraju, ali nije uobičajeno da se knjiže jer na dnevnoj osnovi fizičkog transfera sredstava nema.

Netting posao, dakle, nije klasično trgovanje devizama, nego takvo u kojem se dnevno evidentira samo gubitak, odnosno dobit po osnovi ostvarene tečajne razlike. Devize se ne kupuju fizički već se spekulativno nastoji zaraditi na tečaju, a razlika (za jednu banku gubitak, za drugu dobit) gomila se iz dana u dan, dok se ne dosegne limit nakon kojeg banka koja je na dobitku ima pravo, temeljem sklopljenog ugovora, tražiti da joj se novac koji je zaradila i stvarno, fizički, prebaci na račun.

Suprotno tome, kod »normalnog« trgovanja, jedna se valuta kupuje za drugu, primjerice dolar za euro, a do prenošenja sredstava dolazi u roku od dva dana, što se mora proknjižiti. Kod netting trgovanja nema i ne mora biti niti dnevnog swifta, niti konto-korentnog naloga za slanje sredstava. Jedini papir koji dolazi na kraju dana jest konfirmacija o taj dan učinjenim transakcijama koju banka s kojom se trgovalo šalje faxom. Tko sve osim dilera (front office) treba vidjeti tu konfirmaciju, uređeno je internim propisima banke, no, po svemu sudeći, diler bi je trebao pokazati back officeu ili bi je back office trebao dobivati direktno, no, ne da bi knjižio već da bi se znalo kakva je pozicija banke, koliko je zarađeno ili izgubljeno, kako bi se znalo koliko je iskorišten limit. Za sve to nadležna je vertikala banke – back office, direktor direkcije i sektora, ali ne i sam diler koji radi svoj posao – gubi ili dobiva, ovisno o svojim sposobnostima. Ako i krši limite, vele dileri, ti su limiti određeni aktima čije provođenje menadžment na svim razinama, od dna ka vrhu, stalno treba kontrolirati. Za to ga niti banka niti država, kaže struka, ne mogu tužiti već su ga u banci jednostavno mogli – otpustiti.

Što se događalo dalje, kad je došao dan kad se moralo platiti banci koja je u cijelom razdoblju ostvarila pozitivnu tečajnu razliku, možda se može objasniti »fiktivnim depozitima«. Logika nalaže da se Riječka banka morala negdje zadužiti kako bi platila ono što od nje traže. Zbog visokog kreditnog rejtinga i banke i njenog dilera, to vjerojatno nije bilo teško, pa se tako ona kod jedne banke zadužila da bi drugoj platila i tako ukrug i unedogled. Ispada, dakle, da su fiktivni depoziti – zapravo fiktivni dugovi koji su prolongirani dok stvar nije pukla. Fiktivni su valjda zato što nigdje nisu bili evidentirani nego je sve rađeno »na povjerenje«, pa je Riječku banku odjednom zapljusnuo val zaduženja za koja do tada nije znala!? Ako stanem – padam, rekao je i Kutle. Pretpostavka je da je veliki gubitak, preko kojeg se nije baš tako lako moglo prijeći, »zarađen« lani 11. rujna, kad je naglo pao dolar, koji je navodno bio omiljena Nodilova valuta, što je utjecalo na otkrivanje slučaja.

Nešto je sasvim drugo krivotvorenje dokumenata, korištenje tuđih passworda, što jest nekakav kriminal, no, zašto onda nije podignuta optužnica? Bitno je što pronevjere ili klasične krađe nema. Što je radio revizor i kako nije vidio sve te »fiktivne depozite«, iako je imao pravo tražiti konfirmacije oko bilo čega što mu je bilo sumnjivo? Navodno su konfirmacije tražene, no, dug je u tim trenucima uvijek bio podmiren, kao da se znalo kad će revizor »u akciju«. Neosporno je da je svoj dealing room banka trebala više i češće nadgledati, a ovako ispada da ona to uopće nije činila. Za gubitke i kršenje internih procedura može se dobiti i otkaz, ne može se čak niti tražiti povrat novca. Bar dok ga ne vrate oni koji su na propustima zaradili ogromne bonuse.