Tek što je eskalirao problem sa Slovenijom oko razgraničenja u Savudrijskoj vali, hrvatska je diplomacija suočena s još jednim otvorenim pitanjem: razgraničenjem sa SRJ na Prevlaci. Naši istočni susjedi pokušavaju iskoristiti situaciju i očitu hrvatsku slabost pretvoriti u svoju korist, čemu se ne treba previše čuditi. Odjednom je iskrsnuo čitav niz nevladinih organizacija u Srbiji i Crnoj Gori, raznih matica i liga za mir, predstavnika republičkih i saveznih parlamenata, jedinstvenih oko jednog jedinog pitanja – Prevlaka mora ostati u Jugoslaviji.

Argumentacija je također očekivana. Granični spor koji je nastao »oružanom pobunom i secesijom Republike Hrvatske« od Jugoslavije valja riješiti na jedini mogući način. Poluotok je, naime, »nedvosmisleno« pripadao Boki, od koje je neodvojiv kao što je »čeljust« neodvojiva od »usta«. U tom slučaju usta su Boka a jedna čeljust tih usta je poluotok Prevlaka, zbog čega je Prevlaka za naše susjede »alfa i omega i strateški značaj najvišeg ranga«. Sve su to »u ime građana Boke Kotorske« predstavnici spomenutih »nevladinih organizacija« pisali u pismu Kofiju Annanu, tražeći odluku UN-a u svoju korist.

I da ne bi bilo zabune, priči tu nije kraj. Sada se priča o Prevlaci ponovno vraća u Sloveniju, gdje je dočekuju poput dara s neba. Jer na taj način slovenski opinion-makeri mogu uvjeravati svoju i inozemnu javnost kako je osiromašeno hrvatsko stanovništvo najlakše šopati »Prevlakama, Hrvatskim Kostajnicama i Piranskim zaljevima«. Hrvatsku se politiku u tim interpretacijama tumači kao nepromijenjenu još od 1939. godine i Mačekove Banovine Hrvatske, koju je onda nastavio najprije Ante Pavelić, a njegove je postavke zatim prigrlio i Franjo Tuđman. No ipak se čini kako Ljubljani najteže pada što se ni Račan ni Tomac nisu kadri othrvati tom nacionalističkom romantizmu, koji, kako tumače, Hrvatsku neumoljivo svrstava na Balkan za koji ona ne želi ni čuti.

Dakle, Hrvatska se s obje strane nalazi pod teškom paljbom, u kojoj se sve, ali apsolutno sve, bez obzira na uvjerljivost argumentacije, koristi kako bi se zaštitio vlastiti interes i postigao cilj, odnosno teritorijalni dobitak, u oba slučaja na račun Hrvatske.

Za to vrijeme u Hrvatskoj je skoro prešućena skandalozna izjava jugoslavenskog predsjednika Vojislava Koštunice da je Republika Srpska privremeno odvojena od Srbije. Govoreći tijekom predizborne kampanje za predsjednika Srbije, Koštunica je rekao u Malom Zvorniku da je Republika Srpska »kao dio porodice, draga, bliska, privremeno odvojena, ali uvijek naša i u našem srcu«.

Nevjerojatna izjava koju je Koštuničin šef izbornog stožera još podebljao objašnjenjem kako izjava može biti sporna za BiH, no ne i za Srbiju. Kako je rekao, riječ je o nečemu što je cilj, ideja, nešto čemu se stremi. »Kao što su nekad Istočna i Zapadna Njemačka stremile ujedinjenju, to je nešto što je dugoročni i povijesni interes srpskog naroda«, objasnio je Koštuničin najbliži suradnik Dragan Maršićanin, izazvavši pravu erupciju bijesa i nezadovoljstva u Bosni.

Bosanski političari i predstavnici međunarodne zajed nice digli su se na noge, shvaćajući kako se radi o otvorenim pretenzijama na teritorijalni integritet i suverenitet BiH. U sukob koji je potpuno zahladio odnose između Sarajeva i Beograda umiješao se i Javier Solana, povjerenik Europske unije za vanjsku politiku, upozorenjem kako se o budućnosti Bosne neće odlučivati niti u Bruxellesu, niti u Beogradu niti u Zagrebu.

Pa da i nije riječ samo o pragmatizmu na koji se Hrvatska, kako se čini, nikad neće naviknuti, niti će se znati njime koristiti kao što to čine sve države na svijetu, Koštuničina je izjava ujedno i direktno ugrožavanje hrvatskih interesa. Jer, složit će se svi, jedinstvena BiH jedina je hrvatska opcija i jedini način da se zaštite interesi hrvatskog naroda u toj zemlji.